< Job 7 >

1 ¿No es el destino del hombre en la tierra una lucha? ¿No son sus días como los de un jornalero,
Nije li èovjek na vojsci na zemlji? a dani njegovi nijesu li kao dani nadnièarski?
2 Como el esclavo que anhela la sombra o como un jornalero que espera su pago?
Kao što sluga uzdiše za sjenom i kao što nadnièar èeka da svrši,
3 Así yo heredé meses sin provecho y me fueron asignadas noches de aflicción.
Tako su meni dati u našljedstvo mjeseci zaludni i noæi muène odreðene mi.
4 Cuando estoy acostado digo: ¿Cuándo me levantaré? Y la noche se alarga, y me lleno de inquietudes hasta el alba.
Kad legnem, govorim: kad æu ustati? i kad æe proæi noæ? i sitim se prevræuæi se do svanuæa.
5 Mi carne está cubierta de gusanos y de costras de polvo. Mi piel se agrieta y supura.
Tijelo je moje obuèeno u crve i u grude zemljane, koža moja puca i rašèinja se.
6 Mis días se me van más veloces que la lanzadera y se me acaban sin esperanza.
Dani moji brži biše od èunka, i proðoše bez nadanja.
7 Acuérdate que mi vida es un soplo. Mis ojos no volverán a ver el bien.
Opomeni se da je moj život vjetar, da oko moje neæe više vidjeti dobra,
8 El ojo del que me ve ya no me verán. Tus ojos se fijarán en mí, pero no existiré.
Niti æe me vidjeti oko koje me je viðalo; i tvoje oèi kad pogledaju na me, mene neæe biti.
9 Como la nube se deshace y se va, así el que baja al Seol no subirá. (Sheol h7585)
Kao što se oblak razilazi i nestaje ga, tako ko siðe u grob, neæe izaæi, (Sheol h7585)
10 No regresa a su vivienda y ya no lo reconoce su lugar.
Neæe se više vratiti kuæi svojoj, niti æe ga više poznati mjesto njegovo.
11 Por tanto, no refrenaré mi boca. Hablaré en la angustia de mi espíritu. Me quejaré en la amargura de mi alma.
Zato ja neæu braniti ustima svojim, govoriæu u tuzi duha svojega, naricati u jadu duše svoje.
12 ¿Soy yo el mar o el monstruo marino para que asignes guardia sobre mí?
Eda li sam more ili kit, te si namjestio stražu oko mene?
13 Si digo: Me consolará mi lecho, mi cama aliviará mi queja,
Kad reèem: potješiæe me odar moj, postelja æe mi moja oblakšati tužnjavu,
14 entonces me aterras con sueños y me turbas con visiones.
Tada me strašiš snima i prepadaš me utvarama,
15 De manera que mi alma prefiere la asfixia, la muerte más bien que mis huesos.
Te duša moja voli biti udavljena, voli smrt nego kosti moje.
16 Repugno la vida. No voy a vivir para siempre. Déjame, mis días son vanidad.
Dodijalo mi je; neæu dovijeka živjeti; proði me se; jer su dani moji taština.
17 ¿Qué es el hombre para que lo engrandezcas, para que te preocupes por él,
Šta je èovjek da ga mnogo cijeniš i da mariš za nj?
18 para que lo examines cada mañana y lo pruebes en todo momento?
Da ga pohodiš svako jutro, i svaki èas kušaš ga?
19 ¿Hasta cuándo no apartarás tu mirada de mí, ni me soltarás para que trague saliva?
Kad æeš se odvratiti od mene i pustiti me da progutam pljuvanku svoju?
20 Si pequé, ¿cuál [daño] te hago a Ti, oh Guardián de los hombres? ¿Por qué me pones como blanco tuyo hasta convertirme en una carga para mí mismo?
Zgriješio sam; šta æu ti èiniti, o èuvaru ljudski? zašto si me metnuo sebi za biljegu, te sam sebi na tegobu?
21 ¿Por qué no quitas mi rebelión y perdonas mi iniquidad? Porque ahora me acostaré en el polvo. Tú me buscarás, pero no estaré.
Zašto mi ne oprostiš grijeh moj i ne ukloniš moje bezakonje? jer æu sad leæi u prah, i kad me potražiš, mene neæe biti.

< Job 7 >