Psalmorum 104
1 Ipsi David. Benedic anima mea Domino: Domine Deus meus magnificatus es vehementer. Confessionem, et decorem induisti:
Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda! Gospode, Bože moj, velik si veoma, obukao si se u velièanstvo i krasotu.
2 amictus lumine sicut vestimento: Extendens cælum sicut pellem:
Obukao si svjetlost kao haljinu, razapeo nebo kao šator;
3 qui tegis aquis superiora eius. Qui ponis nubem ascensum tuum: qui ambulas super pennas ventorum.
Vodom si pokrio dvorove svoje, oblake naèinio si da su ti kola, ideš na krilima vjetrnijem.
4 Qui facis angelos tuos, spiritus: et ministros tuos ignem urentem.
Èiniš vjetrove da su ti anðeli, plamen ognjeni da su ti sluge.
5 Qui fundasti terram super stabilitatem suam: non inclinabitur in sæculum sæculi.
Utvrdio si zemlju na temeljima njezinim, da se ne pomjesti va vijek vijeka.
6 Abyssus, sicut vestimentum, amictus eius: super montes stabunt aquæ.
Bezdanom kao haljinom odjenuo si je; na gorama stoje vode.
7 Ab increpatione tua fugient: a voce tonitrui tui formidabunt.
Od prijetnje tvoje bježe, od gromovnoga glasa tvojega teku.
8 Ascendunt montes: et descendunt campi in locum, quem fundasti eis.
Izlaze na gore i slaze u doline, na mjesto koje si im utvrdio.
9 Terminum posuisti, quem non transgredientur: neque convertentur operire terram.
Postavio si meðu, preko koje ne prelaze, i ne vraæaju se da pokriju zemlju.
10 Qui emittis fontes in convallibus: inter medium montium pertransibunt aquæ.
Izveo si izvore po dolinama, izmeðu gora teku vode.
11 Potabunt omnes bestiæ agri: expectabunt onagri in siti sua.
Napajaju sve zvijeri poljske; divlji magarci gase žeðu svoju.
12 Super ea volucres cæli habitabunt: de medio petrarum dabunt voces.
Na njima ptice nebeske žive; kroz grane razliježe se glas njihov.
13 Rigans montes de superioribus suis: de fructu operum tuorum satiabitur terra:
Napajaš gore s visina svojih, plodima djela tvojih siti se zemlja.
14 Producens fœnum iumentis, et herbam servituti hominum: Ut educas panem de terra:
Daješ te raste trava stoci, i zelen na korist èovjeku, da bi izvodio hljeb iz zemlje.
15 et vinum lætificet cor hominis: Ut exhilaret faciem in oleo: et panis cor hominis confirmet.
I vino veseli srce èovjeku, i lice se svijetli od ulja, i hljeb srce èovjeku krijepi.
16 Saturabuntur ligna campi, et cedri Libani, quas plantavit:
Site se drveta Božija, kedri Livanski, koje si posadio.
17 illic passeres nidificabunt. Herodii domus dux est eorum:
Na njima ptice viju gnijezda; stanak je rodin na jelama.
18 montes excelsi cervis: petra refugium herinaciis.
Gore visoke divokozama, kamen je utoèište zeèevima.
19 Fecit lunam in tempora: sol cognovit occasum suum.
Stvorio si mjesec da pokazuje vremena, sunce poznaje zapad svoj.
20 Posuisti tenebras, et facta est nox: in ipsa pertransibunt omnes bestiæ silvæ.
Stereš tamu, i biva noæ, po kojoj izlazi sve zvijerje šumsko;
21 Catuli leonum rugientes, ut rapiant, et quærant a Deo escam sibi.
Lavovi rièu za plijenom, i traže od Boga hrane sebi.
22 Ortus est sol, et congregati sunt: et in cubilibus suis collocabuntur.
Sunce grane, i oni se sakrivaju i liježu u lože svoje.
23 Exibit homo ad opus suum: et ad operationem suam usque ad vesperum.
Izlazi èovjek na posao svoj, i na rad svoj do veèera.
24 Quam magnificata sunt opera tua Domine! omnia in sapientia fecisti: impleta est terra possessione tua.
Kako je mnogo djela tvojih, Gospode! Sve si premudro stvorio; puna je zemlja blaga tvojega.
25 Hoc mare magnum, et spatiosum manibus: illic reptilia, quorum non est numerus. Animalia pusilla cum magnis:
Gle, more veliko i široko, tu gmižu bez broja, životinja mala i velika;
26 illic naves pertransibunt. Draco iste, quem formasti ad illudendum ei:
Tu laðe plove, krokodil, kojega si stvorio da se igra po njemu.
27 omnia a te expectant ut des illis escam in tempore.
Sve tebe èeka, da im daješ piæu na vrijeme.
28 Dante te illis, colligent: aperiente te manum tuam, omnia implebuntur bonitate.
Daješ im, primaju; otvoriš ruku svoju, site se dobra.
29 Avertente autem te faciem, turbabuntur: auferes spiritum eorum, et deficient, et in pulverem suum revertentur.
Odvratiš lice svoje, žaloste se; uzmeš im duh, ginu, i u prah svoj povraæaju se.
30 Emittes spiritum tuum, et creabuntur: et renovabis faciem terræ.
Pošlješ duh svoj, postaju, i ponavljaš lice zemlji.
31 Sit gloria Domini in sæculum: lætabitur Dominus in operibus suis:
Slava Gospodu uvijek; nek se veseli Gospod za djela svoja!
32 Qui respicit terram, et facit eam tremere: qui tangit montes, et fumigant.
On pogleda na zemlju, i ona se trese; dotakne se gora, i dime se.
33 Cantabo Domino in vita mea: psallam Deo meo quamdiu sum.
Pjevaæu Gospodu za života svojega; hvaliæu Boga svojega dok sam god.
34 Iucundum sit ei eloquium meum: ego vero delectabor in Domino.
Neka mu bude mila besjeda moja! veseliæu se o Gospodu.
35 Deficiant peccatores a terra, et iniqui ita ut non sint: benedic anima mea Domino.
Neka nestane grješnika sa zemlje, i bezbožnika neka ne bude više! Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda! Aliluja!
