Jov 9

1 A Jov odgovori i reèe:

2 Zaista, znam da je tako; jer kako bi mogao èovjek biti prav pred Bogom?

3 Ako bi se htio preti s njim, ne bi mu mogao odgovoriti od tisuæe na jednu.

4 Mudar je srcem i jak snagom; ko se je opro njemu i bio sreæan?

5 On premješta gore, da niko i ne opazi; prevraæa ih u gnjevu svom;

6 On kreæe zemlju s mjesta njezina da joj se stupovi drmaju;

7 On kad zaprijeti suncu, ne izlazi; on zapeèaæava zvijezde;

8 On razapinje nebo sam, i gazi po valima morskim;

9 On je naèinio zvijezde kola i štape i vlašiæe i druge jugu u dnu;

10 On èini stvari velike i neispitljive i divne, kojima nema broja.

11 Gle, ide mimo mene, a ja ne vidim; proðe, a ja ga ne opazim.

12 Gle, kad uhvati, ko æe ga nagnati da vrati? ko æe mu kazati: šta radiš?

13 Bog ne usteže gnjeva svojega, padaju poda nj oholi pomoænici.

14 A kako bih mu ja odgovarao i birao rijeèi protiv njega?

15 Da sam i prav, neæu mu se odgovoriti, valja da se molim sudiji svojemu.

16 Da ga zovem i da mi se odzove, još ne mogu vjerovati da je èuo glas moj.

17 Jer me je vihorom satro i zadao mi mnogo rana ni za što.

18 Ne da mi da odahnem, nego me siti grèinama.

19 Ako je na silu, gle, on je najsilniji; ako na sud, ko æe mi svjedoèiti?

20 Da se pravdam, moja æe me usta osuditi; da sam dobar, pokazaæe da sam nevaljao.

21 Ako sam dobar, neæu znati za to; omrzao mi je život moj.

22 Svejedno je; zato rekoh: i dobroga i bezbožnoga on potire.

23 Kad bi još ubio biè najedanput! ali se smije iskušavanju pravijeh.

24 Zemlja se daje u ruke bezbožniku; lice sudija njezinijeh zaklanja; ako ne on, da ko?

25 Ali dani moji biše brži od glasnika; pobjegoše, ne vidješe dobra.

26 Proðoše kao brze laðe, kao orao kad leti na hranu.

27 Ako reèem: zaboraviæu tužnjavu svoju, ostaviæu gnjev svoj i okrijepiæu se;

28 Strah me je od svijeh muka mojih, znam da me neæeš opravdati.

29 Biæu kriv; zašto bih se muèio uzalud?

30 Da se izmijem vodom šnježanicom, i da oèistim sapunom ruke svoje,

31 Tada æeš me zamoèiti u jamu da se gade na me moje haljine.

32 Jer nije èovjek kao ja da mu odgovaram, da idem s njim na sud;

33 Niti ima meðu nama kmeta da bi stavio ruku svoju meðu nas dvojicu.

34 Neka odmakne od mene prut svoj, i strah njegov neka me ne straši;

35 Tada æu govoriti, i neæu ga se bojati; jer ovako ne znam za sebe.