Jov 7

1 Nije li èovjek na vojsci na zemlji? a dani njegovi nijesu li kao dani nadnièarski?

2 Kao što sluga uzdiše za sjenom i kao što nadnièar èeka da svrši,

3 Tako su meni dati u našljedstvo mjeseci zaludni i noæi muène odreðene mi.

4 Kad legnem, govorim: kad æu ustati? i kad æe proæi noæ? i sitim se prevræuæi se do svanuæa.

5 Tijelo je moje obuèeno u crve i u grude zemljane, koža moja puca i rašèinja se.

6 Dani moji brži biše od èunka, i proðoše bez nadanja.

7 Opomeni se da je moj život vjetar, da oko moje neæe više vidjeti dobra,

8 Niti æe me vidjeti oko koje me je viðalo; i tvoje oèi kad pogledaju na me, mene neæe biti.

9 Kao što se oblak razilazi i nestaje ga, tako ko siðe u grob, neæe izaæi, (Sheol h7585)

10 Neæe se više vratiti kuæi svojoj, niti æe ga više poznati mjesto njegovo.

11 Zato ja neæu braniti ustima svojim, govoriæu u tuzi duha svojega, naricati u jadu duše svoje.

12 Eda li sam more ili kit, te si namjestio stražu oko mene?

13 Kad reèem: potješiæe me odar moj, postelja æe mi moja oblakšati tužnjavu,

14 Tada me strašiš snima i prepadaš me utvarama,

15 Te duša moja voli biti udavljena, voli smrt nego kosti moje.

16 Dodijalo mi je; neæu dovijeka živjeti; proði me se; jer su dani moji taština.

17 Šta je èovjek da ga mnogo cijeniš i da mariš za nj?

18 Da ga pohodiš svako jutro, i svaki èas kušaš ga?

19 Kad æeš se odvratiti od mene i pustiti me da progutam pljuvanku svoju?

20 Zgriješio sam; šta æu ti èiniti, o èuvaru ljudski? zašto si me metnuo sebi za biljegu, te sam sebi na tegobu?

21 Zašto mi ne oprostiš grijeh moj i ne ukloniš moje bezakonje? jer æu sad leæi u prah, i kad me potražiš, mene neæe biti.