Job 34
1 Pronuntians itaque Eliu, etiam hæc locutus est:
Još govori Elijuj i reèe:
2 Audite sapientes verba mea, et eruditi auscultate me:
Èujte, mudri, besjedu moju, i razumni poslušajte me.
3 Auris enim verba probat, et guttur escas gustu diiudicat.
Jer uho poznaje besjedu kao što grlo kuša jelo.
4 Iudicium eligamus nobis, et inter nos videamus quid sit melius.
Razberimo što je pravo, izvidimo meðu sobom što je dobro.
5 Quia dixit Iob: Iustus sum, et Deus subvertit iudicium meum.
Jer Jov reèe: pravedan sam, a Bog odbaci moju pravdu.
6 In iudicando enim me, mendacium est: violenta sagitta mea absque ullo peccato.
Hoæu li lagati za svoju pravdu? strijela je moja smrtna, a bez krivice.
7 Quis est vir ut est Iob, qui bibit subsannationem quasi aquam:
Koji je èovjek kao Jov da kao vodu pije potsmijeh?
8 Qui graditur cum operantibus iniquitatem, et ambulat cum viris impiis?
I da se druži s onima koji èine bezakonje, i da hodi s bezbožnijem ljudima?
9 Dixit enim: Non placebit vir Deo, etiam si cucurrerit cum eo.
Jer reèe: ne pomaže èovjeku da ugaða Bogu.
10 Ideo viri cordati audite me, absit a Deo impietas, et ab Omnipotente iniquitas.
Zato, ljudi razumni, poslušajte me; daleko je od Boga zloæa i nepravda od svemoguæega.
11 Opus enim hominis reddet ei, et iuxta vias singulorum restituet eis.
Jer po djelu plaæa èovjeku i daje svakome da naðe prema putu svojemu.
12 Vere enim Deus non condemnabit frustra, nec Omnipotens subvertet iudicium.
Doista Bog ne radi zlo i svemoguæi ne izvræe pravde.
13 Quem constituit alium super terram? aut quem posuit super orbem, quem fabricatus est?
Ko mu je predao zemlju? i ko je uredio vasiljenu?
14 Si direxerit ad eum cor suum, spiritum illius et flatum ad se trahet.
Kad bi na nj okrenuo srce svoje, uzeo bi k sebi duh njegov i dihanje njegovo;
15 Deficiet omnis caro simul, et homo in cinerem revertetur.
Izginulo bi svako tijelo, i èovjek bi se povratio u prah.
16 Si habes ergo intellectum, audi quod dicitur, et ausculta vocem eloquii mei.
Ako si dakle razuman, èuj ovo: slušaj glas rijeèi mojih.
17 Numquid qui non amat iudicium, sanari potest? et quomodo tu eum, qui iustus est, in tantum condemnas?
Može li vladati onaj koji mrzi na pravdu? hoæeš li osuditi onoga koji je najpravedniji?
18 Qui dicit regi, apostata: qui vocat duces impios:
Kaže li se caru: nitkove! i knezovima: bezbožnici?
19 Qui non accipit personas principum: nec cognovit tyrannum, cum disceptaret contra pauperum: opus enim manuum eius sunt universi.
Akamoli onomu koji ne gleda knezovima ko su, niti u njega vrijedi više bogati od siromaha, jer su svi djelo ruku njegovijeh.
20 Subito morientur, et in media nocte turbabuntur populi, et pertransibunt, et auferent violentum absque manu.
Umiru zaèas, i u po noæi uskoleba se narod i propadne, i odnese se jaki bez ruke ljudske.
21 Oculi enim eius super vias hominum, et omnes gressus eorum considerat.
Jer su oèi njegove obraæene na putove èovjeèije i vidi sve korake njegove.
22 Non sunt tenebræ, et non est umbra mortis, ut abscondantur ibi qui operantur iniquitatem.
Nema mraka ni sjena smrtnoga gdje bi se sakrili koji èine bezakonje.
23 Neque enim ultra in hominis potestate est, ut veniat ad Deum in iudicium.
Jer nikome ne odgaða kad doðe da se sudi s Bogom.
24 Conteret multos, et innumerabiles, et stare faciet alios pro eis.
Satire jake nedokuèljivo, i postavlja druge na njihovo mjesto.
25 Novit enim opera eorum: et idcirco inducet noctem, et conterentur.
Jer zna djela njihova, i dok obrati noæ, satru se.
26 Quasi impios percussit eos in loco videntium.
Kao bezbožne razbija ih na vidiku.
27 Qui quasi de industria recesserunt ab eo, et omnes vias eius intelligere noluerunt:
Jer otstupiše od njega i ne gledaše ni na koje putove njegove;
28 Ut pervenire facerent ad eum clamorem egeni, et audiret vocem pauperum.
Te doðe do njega vika siromahova, i èu viku nevoljnijeh.
29 Ipso enim concedente pacem, quis est qui condemnet? ex quo absconderit vultum, quis est qui contempletur eum et super gentes et super omnes homines?
Kad on umiri, ko æe uznemiriti? i kad on sakrije lice, ko æe ga vidjeti? i to biva i narodu i èovjeku,
30 Qui regnare facit hominem hypocritam propter peccata populi.
Da ne bi carovao licemjer, da ne bi bilo zamke narodu.
31 Quia ergo ego locutus sum ad Deum, te quoque non prohibebo.
Zaista, treba kazati Bogu: podnosio sam, neæu više griješiti.
32 Si erravi, tu doce me: si iniquitatem locutus sum, ultra non addam.
A što ne vidim, ti me nauèi; ako sam èinio nepravdu, neæu više.
33 Numquid a te Deus expetit eam, quia displicuit tibi? tu enim cœpisti loqui, et non ego: quod si quid nosti melius, loquere.
Eda li æe po tebi plaæati, jer tebi nije po volji, jer ti biraš a ne on? Ako znaš što, govori.
34 Viri intelligentes loquantur mihi, et vir sapiens audiat me.
Ljudi æe razumni sa mnom kazati, i mudar æe èovjek pristati,
35 Iob autem stulte locutus est, et verba illius non sonant disciplinam.
Da Jov ne govori razumno, i da rijeèi njegove nijesu mudre.
36 Pater mi, probetur Iob usque ad finem: ne desinas ab homine iniquitatis.
Oèe moj, neka se Jov iskuša do kraja, što odgovara kao zli ljudi.
37 Quia addit super peccata sua blasphemiam, inter nos interim constringatur: et tunc ad iudicium provocet sermonibus suis Deum.
Jer domeæe na grijeh svoj bezakonje, pljeska rukama meðu nama, i mnogo govori na Boga.
