< Job 20 >

1 Sofar iz Naamata progovori tad i reče:
A Sofar Namaæanin odgovori i reèe:
2 “Misli me tjeraju da ti odgovorim, i zato u meni vri to uzbuđenje
Zato me misli moje nagone da odgovorim, i zato hitim.
3 dok slušam ukore koji me sramote, al' odgovor mudar um će moj već naći.
Èuo sam ukor koji me sramoti, ali æe duh iz razuma mojega odgovoriti za me.
4 Zar tebi nije od davnine poznato, otkad je čovjek na zemlju stavljen bio,
Ne znaš li da je tako otkako je vijeka, otkako je postavljen èovjek na zemlji,
5 da je kratka vijeka radost opakoga, da kao tren prođe sreća bezbožnička.
Da je slava bezbožnijeh za malo i radost licemjerova za èas?
6 Pa ako stasom i do neba naraste, ako mu se glava dotakne oblaka,
Da bi mu visina doprla do neba, i glava se njegova dotakla oblaka,
7 poput utvare on zauvijek nestaje; koji ga vidješe kažu: 'Gdje je sad on?'
Nestaæe ga zasvagda kao kala njegova; i koji ga vidješe reæi æe: kuda se djede?
8 Kao san bez traga on se rasplinjuje, nestaje ga kao priviđenja noćnog.
Kao san odletjeæe, i neæe se naæi, i išèeznuæe kao noæna utvara.
9 Nijedno ga oko više gledat neće, niti će ga mjesto njegovo vidjeti
Oko koje ga je gledalo neæe više, niti æe ga više vidjeti mjesto njegovo.
10 Njegovu će djecu gonit' siromasi: rukama će svojim vraćati oteto.
Sinovi njegovi umiljavaæe se siromasima i ruke æe njegove vraæati što je oteo.
11 Kosti su njegove bujale mladošću; gle, zajedno s njome pokošen je sada.
Kosti æe njegove biti pune grijeha mladosti njegove, i oni æe ležati s njim u prahu.
12 Zlo bijaše slatko njegovim ustima te ga je pod svojim jezikom skrivao;
Ako mu je i slatka u ustima zloæa i krije je pod jezikom svojim,
13 sladio se pazeć' da ga ne proguta i pod nepcem svojim zadržavao ga.
Èuva je i ne pušta je, nego je zadržava u grlu svom,
14 Ali hrana ta mu trune u utrobi, otrovom zmijskim u crijevima postaje.
Ipak æe se jelo njegovo pretvoriti u crijevima njegovijem, postaæe u njemu jed aspidin.
15 Blago progutano mora izbljuvati. Bog će ga istjerat' njemu iz utrobe.
Blago što je proždro izbljuvaæe, iz trbuha njegova istjeraæe ga Bog.
16 Iz zmijine glave otrov je sisao: sada umire od jezika gujina.
Jed æe aspidin sisati, ubiæe ga jezik gujinji.
17 Potoke ulja on gledat' više neće, ni vidjet' gdje rijekom med i mlijeko teku.
Neæe vidjeti potoka ni rijeka kojima teèe med i maslo.
18 Vratit će dobitak ne okusivši ga, neće uživat' u plodu trgovine.
Vratiæe muku, a neæe je pojesti; prema blagu biæe promjena, i neæe se radovati.
19 Jer je sirotinju gnjeo i tlačio, otimao kuće koje ne sazida,
Jer je tlaèio i ostavljao uboge, kuæe je otimao i nije zidao.
20 jer ne bješe kraja požudi njegovoj, njegova ga blaga neće izbaviti.
Jer nije nigda osjetio mira u trbuhu svom, ni što mu je najmilije neæe saèuvati.
21 Jer mu proždrljivost ništa ne poštedi, ni sreća njegova dugo trajat neće.
Ništa mu neæe ostati od hrane njegove. Zato ne može dobro njegovo trajati.
22 Sred izobilja u škripcu će se naći, svom će snagom na nj se oboriti bijeda.
Kad se ispuni izobilje njegovo, tada æe biti u nevolji; sve ruke nevoljnijeh udariæe na nj.
23 I dok hranom bude trbuh svoj punio, Bog će na nj pustiti jarost svoga gnjeva, sasut' dažd strelica na meso njegovo.
Kad bi napunio trbuh svoj, poslaæe na nj Bog jarost gnjeva svojega, i pustiæe je kao dažd na njega i na jelo njegovo.
24 Ako i izmakne gvozdenom oružju, luk će mjedeni njega prostrijeliti.
Kad stane bježati od oružja gvozdenoga, prostrijeliæe ga luk mjedeni.
25 Strijelu bi izvuk'o, al' mu probi leđa, a šiljak blistavi viri mu iz žuči. Kamo god krenuo, strepnje ga vrebaju,
Strijela puštena proæi æe kroz tijelo njegovo, i svijetlo gvožðe izaæi æe iz žuèi njegove; kad poðe, obuzeæe ga strahote.
26 na njega tmine sve tajom očekuju. Vatra ga ništi, ni od kog zapaljena, i proždire sve pod njegovim šatorom.
Sve æe tame biti sakrivene u tajnim mjestima njegovijem; proždrijeæe ga oganj neraspiren, i ko ostane u šatoru njegovu zlo æe mu biti.
27 Gle, nebo krivicu njegovu otkriva i čitava zemlja na njega se diže.
Otkriæe nebesa bezakonje njegovo, i zemlja æe ustati na nj.
28 Njegovu će kuću raznijeti poplava, otplaviti je u dan Božje jarosti.
Otiæi æe ljetina doma njegova, rastoèiæe se u dan gnjeva njegova.
29 Takvu sudbinu Bog priprema zlikovcu i takvu baštinu on mu dosuđuje.”
To je dio od Boga èovjeku bezbožnomu i našljedstvo od Boga za besjedu njegovu.

< Job 20 >