Job 14
1 Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.
Homo natus de muliere, brevi vivens tempore, repletur multis miseriis.
2 K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'.
Qui quasi flos egreditur et conteritur, et fugit velut umbra, et numquam in eodem statu permanet.
3 Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?
Et dignum ducis super hujuscemodi aperire oculos tuos, et adducere eum tecum in judicium?
4 Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko!
Quis potest facere mundum de immundo conceptum semine? nonne tu qui solus es?
5 Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,
Breves dies hominis sunt: numerus mensium ejus apud te est: constituisti terminos ejus, qui præteriri non poterunt.
6 skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa.
Recede paululum ab eo, ut quiescat, donec optata veniat, sicut mercenarii, dies ejus.
7 TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.
Lignum habet spem: si præcisum fuerit, rursum virescit, et rami ejus pullulant.
8 Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,
Si senuerit in terra radix ejus, et in pulvere emortuus fuerit truncus illius,
9 oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo.
ad odorem aquæ germinabit, et faciet comam, quasi cum primum plantatum est.
10 Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?
Homo vero cum mortuus fuerit, et nudatus, atque consumptus, ubi, quæso, est?
11 Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema',
Quomodo si recedant aquæ de mari, et fluvius vacuefactus arescat:
12 al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.
sic homo, cum dormierit, non resurget: donec atteratur cælum, non evigilabit, nec consurget de somno suo.
13 O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti, (Sheol h7585)
Quis mihi hoc tribuat, ut in inferno protegas me, et abscondas me donec pertranseat furor tuus, et constituas mihi tempus in quo recorderis mei? (Sheol h7585)
14 - jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.
Putasne mortuus homo rursum vivat? cunctis diebus quibus nunc milito, expecto donec veniat immutatio mea.
15 Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.
Vocabis me, et ego respondebo tibi: operi manuum tuarum porriges dexteram.
16 A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,
Tu quidem gressus meos dinumerasti: sed parce peccatis meis.
17 u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao.
Signasti quasi in sacculo delicta mea, sed curasti iniquitatem meam.
18 Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali,
Mons cadens defluit, et saxum transfertur de loco suo:
19 k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku.
lapides excavant aquæ, et alluvione paulatim terra consumitur: et hominem ergo similiter perdes.
20 Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen.
Roborasti eum paululum, ut in perpetuum transiret: immutabis faciem ejus, et emittes eum.
21 Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.
Sive nobiles fuerint filii ejus, sive ignobiles, non intelliget.
22 On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života.”
Attamen caro ejus, dum vivet, dolebit, et anima illius super semetipso lugebit.
