Jov 4
1 Tada odgovori Elifas Temanac i reèe:
Pea toki leaange ai ʻa Elifasi mei Timani, ʻo ne pehē,
2 Ako ti progovorimo, da ti neæe biti dosadno? ali ko bi se mogao uzdržati da ne govori?
“Kapau te mau ʻahiʻahi ke lea kiate koe, te ke ʻita ai? Ka ko hai te ne faʻa taʻofi ia ʻe ia mei he lea?
3 Gle, uèio si mnoge, i ruke iznemogle krijepio si;
Vakai, kuo ke akonekina ʻae tokolahi, pea kuo ke fakamālohiʻi ʻae nima vaivai.
4 Rijeèi su tvoje podizale onoga koji padaše, i utvrðivao si koljena koja klecahu.
Naʻe poupou hake ʻe hoʻo ngaahi lea ʻaia naʻe meimei hinga, pea kuo ke fakamālohiʻi ʻae foʻi tui vaivai.
5 A sada kad doðe na tebe, klonuo si; kad se tebe dotaèe, smeo si se.
Ka ko eni kuo hoko ia kiate koe, pea ke vaivai; ʻoku ala ia kiate koe, pea ʻoku ke puputuʻu.
6 Nije li pobožnost tvoja bila uzdanje tvoje? i dobrota putova tvojih nadanje tvoje?
He kofaʻā eni hoʻo manavahē, hoʻo falala, hoʻo ʻamanaki lelei, mo e angatonu ʻa ho ngaahi hala?
7 Opomeni se, ko je prav poginuo, i gdje su pravedni istrijebljeni?
“ʻOku ou kole kiate koe, ke ke fakamanatu, ko hai ha taʻeangahala naʻe ʻauha? Pea ko e potu fē naʻe motuhi ai ʻae māʻoniʻoni?
8 Kako sam ja vidio, koji oru muku i siju nevolju, to i žanju.
ʻIo, ʻo hangē pe ko ia kuo u mamata ki ai, ko kinautolu ʻoku keli ʻae angahala, mo tūtuuʻi ʻae fai kovi, ʻoku nau utu pe ia.
9 Od dihanja Božijega ginu, i od daha nozdara njegovijeh nestaje ih.
ʻI he ifi ʻae ʻOtua ʻoku nau ʻauha, pea ko e mānava ʻo hono fofonga ʻoku nau ʻosiʻosingamālie ai.
10 Rika lavu, i glas ljutom lavu i zubi laviæima satiru se.
ʻOku [fakangata ]ʻae ngungulu ʻoe laione, mo e leʻo ʻoe laione fekai, pea ʻoku mafesifesi ʻae kau nifo ʻoe fanga laione mui.
11 Lav gine nemajuæi lova, i laviæi rasipaju se.
ʻOku ʻauha ʻae motuʻa laione ko e masiva meʻa kai, pea ko e fānganga ʻoe laione mālohi kuo fakahēʻi mamaʻo.
12 Još doðe tajno do mene rijeè, i uho moje doèu je malo.
“Ko eni, naʻe ai ha meʻa naʻe ʻomi fufū kiate au, pea naʻe ongoʻi ʻe hoku telinga ʻae fafana ʻo ia.
13 U mislima o noænijem utvarama, kad tvrd san pada na ljude,
ʻI he ngaahi mahalo mei he ngaahi meʻa hā mai ʻoe pō, ʻoka tō ʻae mohe maʻu ki he kakai,
14 Strah poduze me i drhat, od kojega ustreptaše sve kosti moje,
Naʻe hoko mai kiate au ʻae manavahē, mo e tetetete, ʻaia naʻe fakangalulu ai hoku ngaahi hui kotoa pē.
15 I duh proðe ispred mene, i dlake na tijelu mojem nakostriješiše se.
Pea naʻe toki māʻali ai ʻae laumālie ʻi hoku ʻao; pea naʻe vavana hake ʻae fulufulu ʻo hoku sino:
16 Stade, ali mu ne poznah lica; prilika bijaše pred oèima mojima, i muèeæi èuh glas:
Naʻe tuʻu mai ia, ka naʻe ʻikai te u ʻilo hono anga: naʻe ʻi hoku ʻao ʻae fakatātā, naʻe longo pe, pea ne u ongoʻi ʻae leʻo, naʻe pehē,
17 Eda li je èovjek pravedniji od Boga? eda li je èovjek èistiji od tvorca svojega?
“ʻE faʻa angatonu lahi hake ʻae tangata ki hono ʻOtua? ʻE māʻoniʻoni lahi hake ʻae tangata ki hono Tupuʻanga?
18 Gle, slugama svojim ne vjeruje, i u anðela svojih nalazi nedostataka;
Vakai, ʻoku ʻikai te ne falala ki heʻene kau tamaioʻeiki, pea ko ʻene kau ʻāngelo ʻoku ʻikai ke ne fakamālō ki ai.
19 Akamoli u onijeh koji stoje u kuæama zemljanijem, kojima je temelj na prahu i satiru se brže nego moljac.
Kae huanoa ʻakinautolu ʻoku nofo ʻi he ngaahi fale ʻumea, ko honau tuʻunga ʻoku ʻi he efu, pea ʻoku taʻomia ʻakinautolu ʻo hangē pe ko e ane?
20 Od jutra do veèera satru se, i nestane ih navijek da niko i ne opazi.
ʻOku tā hifo ʻakinautolu mei he pongipongi ʻo aʻu ki he efiafi: ʻoku nau ʻauha ʻo taʻetuku, ka ʻoku ʻikai tokanga ki ai ha taha.
21 Slava njihova ne prolazi li s njima? Umiru, ali ne u mudrosti.
Pea ʻikai ʻoku mole atu ʻae lelei kotoa pē ʻoku ʻiate kinautolu? ʻOku nau mate, ʻio, ʻi he taʻehapoto.’
