Jov 29
1 Još nastavi Jov besjedu svoju i reèe:
Ka naʻe fai ai pe ʻe Siope ʻene lea mamafa, ʻo ne pehē,
2 O da bih bio kao preðašnjih mjeseca, kao onijeh dana kad me Bog èuvaše,
“Taumaiā kuo u tatau eni mo e ngaahi māhina kuo hili ange, ʻo hangē ko e ngaahi ʻaho naʻe maluʻi ai au ʻe he ʻOtua;
3 Kad svijetljaše svijeæom svojom nad glavom mojom, i pri vidjelu njegovu hoðah po mraku,
ʻI he kei ulo ʻa ʻene maama ki hoku ʻulu, pea u ʻalu mo ʻene maama ʻi he fakapoʻuli;
4 Kako bijah za mladosti svoje, kad tajna Božija bijaše u šatoru mom,
ʻO hangē ko ʻeku nofo ʻi he ngaahi ʻaho ʻo ʻeku monūʻia, ʻi he fakataha ʻae kakai ʻoe ʻOtua ʻi hoku fale;
5 Kad još bijaše svemoguæi sa mnom, i djeca moja oko mene,
ʻI he kei ʻiate au ʻae Māfimafi, pea ʻiate au mo ʻeku fānau;
6 Kad se trag moj oblivaše maslom, i stijena mi toèaše ulje potocima,
ʻI he tafe ʻae pota ʻi hoku hala, pea lilingi mai ʻe he maka ʻae lolo lahi ʻaupito;
7 Kad izlažah na vrata kroz grad, i na ulici namještah sebi stolicu:
ʻI heʻeku ʻalu atu ʻi he loto kolo ki he matapā, pea teuʻi hoku nofoʻanga ʻi he hala lahi!
8 Mladiæi videæi me uklanjahu se, a starci ustajahu i stajahu,
Naʻe sio kiate au ʻae kau talavou, ʻonau toitoi: pea tutuʻu ki ʻolunga ʻae kau mātuʻa.
9 Knezovi prestajahu govoriti i metahu ruku na usta svoja,
Naʻe taʻofi ʻe he ngaahi ʻeiki ʻenau alea, ʻo ʻai honau nima ki honau ngutu.
10 Upravitelji ustezahu glas svoj i jezik im prianjaše za grlo.
Naʻe longo pe ʻae houʻeiki, pea piki honau ʻelelo ki honau ʻoʻaoʻingutu.
11 Jer koje me uho èujaše, nazivaše me blaženijem; i koje me oko viðaše, svjedoèaše mi
ʻI he ongoʻi au ʻe he telinga, ne ne tāpuakiʻi au; pea ʻi he mamata ʻae mata kiate au, naʻa ne fakamoʻoniʻi au:
12 Da izbavljam siromaha koji vièe, i sirotu i koji nema nikoga da mu pomože;
He naʻaku fakahaofia ʻae masiva naʻe tangi, ʻae tamai mate, mo ia naʻe ʻikai hano tokoni.
13 Blagoslov onoga koji propadaše dolažaše na me, i udovici srce raspijevah;
Ko e tāpuaki ʻo ia naʻe meimei mate ne hoko kiate au: pea naʻaku fakafiefiaʻi ke hiva ʻae loto ʻoe fefine kuo mate hono husepāniti.
14 U pravdu se oblaèih i ona mi bijaše odijelo, kao plašt i kao vijenac bijaše mi sud moj.
Ne u ai ʻae māʻoniʻoni, pea ne ʻufiʻufi ʻaki au: naʻe tatau ʻeku fakamaau mo e pulupulu mo e pale.
15 Oko bijah slijepcu i noga hromu.
Ko e mata au ki he kui, mo e vaʻe ki he ketu.
16 Otac bijah ubogima, i razbirah za raspru za koju ne znah.
Ko e tamai au ki he masiva: pea ko e meʻa naʻe ʻikai te u ʻiloʻi ne u kumi lahi ki ai.
17 I razbijah kutnjake nepravedniku, i iz zuba mu istrzah grabež.
Naʻaku fesiʻi ʻae kouʻahe ʻoe fai kovi, ʻo toʻo ʻae meʻa faʻao mei hono nifo.
18 Zato govorah: u svojem æu gnijezdu umrijeti, i biæe mi dana kao pijeska.
Pea u toki pehē, ‘Te u mate ʻi hoku pununga, pea te u fakalahi hoku ngaahi ʻaho ke hangē ko e ʻoneʻone.
19 Korijen moj pružaše se kraj vode, rosa bivaše po svu noæ na mojim granama.
Naʻe mafola hoku aka ʻi he ngaahi veʻe vai, pea toka ʻae hahau ki hoku vaʻa ʻi he pō kotoa.
20 Slava moja pomlaðivaše se u mene, i luk moj u ruci mojoj ponavljaše se.
Ko hoku ongoongolelei naʻe maʻuiʻui pe, pea naʻe fakafoʻou ʻeku kaufana ʻi hoku nima.’
21 Slušahu me i èekahu, i muèahu na moj svjet.
“Naʻe fakafanongo ʻae kakai kiate au, ʻo tatali, pea fakalongo pē ʻi heʻeku akonaki.
22 Poslije mojih rijeèi niko ne pogovaraše, tako ih natapaše besjeda moja.
Hili ʻeku lea naʻe ʻikai te nau tali; pea naʻe tō ʻeku lea kiate kinautolu.
23 Jer me èekahu kao dažd, i usta svoja otvorahu kao na pozni dažd.
Pea naʻa nau tatali kiate au ʻo hangē ki he ʻuha: pea nau fakamanga lahi honau ngutu ʻo hangē ki he ʻuha mui.
24 Kad bih se nasmijao na njih, ne vjerovahu, i sjajnosti lica mojega ne razgonjahu.
Ne u kata kiate kinautolu, pea ʻikai te nau faʻa tui; pea ko e maama ʻo hoku mata naʻe ʻikai ke nau lī ki lalo.
25 Kad bih otišao k njima, sjedah u zaèelje, i bijah kao car u vojsci, kad tješi žalosne.
Naʻaku fili honau hala, ʻo nofo ko e ʻeiki, ne u nofo ʻo hangē ha tuʻi ʻi he kautau, pea hangē ha taha ʻoku ne fakafiemālieʻi ʻae kakai mamahi.
