Isaija 4

1 I u ono vrijeme sedam æe žena uhvatiti jednoga èovjeka govoreæi: svoj æemo hljeb jesti i svoje æemo odijelo nositi, samo da se zovemo tvojim imenom, skini s nas sramotu.

Pea ʻi he ʻaho ko ia ʻe puke ʻe he fefine ʻe toko fitu ki he tangata ʻe tokotaha, ʻonau pehē, “Te mau kai ʻemau mā ʻamautolu, pea kofuʻaki homau ngaahi kofu: kae kehe ke ui ʻakimautolu ʻi ho hingoa, pea toʻo atu ai homau manukia.”

2 U ono vrijeme biæe klica Gospodnja na slavu i èast, i plod zemaljski na krasotu i diku ostatku Izrailjevu.

‌ʻI he ʻaho ko ia ʻe toulekeleka mo ongoongolelei ʻae vaʻa ʻo Sihova, pea ʻe lelei lahi mo matamatalelei ʻae fua ʻoe fonua kiate kinautolu kuo hao ʻi ʻIsileli,

3 I ko ostane u Sionu i ko još bude u Jerusalimu, zvaæe se svet, svaki ko bude zapisan za život u Jerusalimu,

Pea ʻe hoko ʻo pehē, ko ia kuo toe ʻi Saione, pea mo ia ʻoku nofo ʻi Selūsalema, ʻe ui ia ko e māʻoniʻoni, ʻio, ko kinautolu kotoa pē kuo tohi ʻi he kakai moʻui ʻo Selūsalema:

4 Kad Gospod opere neèistotu kæeri Sionskih i iz Jerusalima oèisti krv njegovu duhom koji sudi i sažiže.

‌ʻOka hili ʻae fufulu ʻe Sihova ʻae ʻuli ʻoe ngaahi ʻofefine ʻo Saione, pea hili ʻene fakamaʻa ʻae toto ʻo Selūsalema mei he lotolotonga ʻo ia, ʻaki ʻae laumālie ʻoe fakamaau, pea mo e laumālie ʻoe vela.

5 Gospod æe stvoriti nad svakim stanom na gori Sionskoj i nad zborovima njezinijem oblak danju s dimom i svjetlost plamena ognjenoga noæu, jer æe nad svom slavom biti zaklon.

Pea ʻe fakatupu ʻe Sihova ʻi he nofoʻanga kotoa pē ʻoe moʻunga ko Saione, pea ki hono ngaahi fakataha, ʻae ʻao mo e ʻohuafi ʻi he ʻaho, pea mo e maama ʻoe afi ulo ʻi he pō: pea ʻe fakamalu ʻaki ʻae nāunau ʻae meʻa kotoa pē.

6 I biæe koliba, da sjenom zaklanja danju od vruæine i da bude utoèište i zaklon od poplave i od dažda.

Pea ʻe ʻi ai ʻae fale ko e malumaluʻanga ʻi he ʻaho mei he pupuha, pea ko e potu hūfanga, pea ko e maluʻanga mei he afā mo e ʻuha.