Psalmorum 39

1 In finem, ipsi Idithun, Canticum David. Dixi: Custodiam vias meas: ut non delinquam in lingua mea. Posui ori meo custodiam, cum consisteret peccator adversum me.

Rekoh: èuvaæu se na putovima svojim da ne zgriješim jezikom svojim; zauzdavaæu usta svoja, dok je bezbožnik preda mnom.

2 Obmutui, et humiliatus sum, et silui a bonis: et dolor meus renovatus est.

Bijah nijem i glasa ne pustih; muèah i o dobru. Ali se tuga moja podiže,

3 Concaluit cor meum intra me: et in meditatione mea exardescet ignis.

Zapali se srce moje u meni, u mislima mojim razgorje se oganj; progovorih jezikom svojim:

4 Locutus sum in lingua mea: Notum fac mihi Domine finem meum. Et numerum dierum meorum quis est: ut sciam quid desit mihi.

Kaži mi, Gospode, kraj moj, i dokle æe trajati dani moji? da znam kako sam ništa.

5 Ecce mensurabiles posuisti dies meos: et substantia mea tamquam nihilum ante te. Verumtamen universa vanitas, omnis homo vivens.

Evo s pedi dao si mi dane, i vijek je moj kao ništa pred tobom. Baš je ništa svaki èovjek živ.

6 Verumtamen in imagine pertransit homo: sed et frustra conturbatur. Thesaurizat: et ignorat cui congregabit ea.

Baš hodi èovjek kao utvara; baš se uzalud kida, sabira, a ne zna kome æe dopasti.

7 Et nunc quæ est expectatio mea? nonne Dominus? et substantia mea apud te est.

Pa šta da èekam, Gospode? Nad je moj u tebi.

8 Ab omnibus iniquitatibus meis erue me: opprobrium insipienti dedisti me.

Iz svega bezakonja mojega izbavi me, ne daj me bezumnome na potsmijeh.

9 Obmutui, et non aperui os meum, quoniam tu fecisti:

Nijem sam, neæu otvoriti usta svojijeh; jer si me ti udario.

10 amove a me plagas tuas.

Olakšaj mi udarac svoj, silna ruka tvoja ubi me.

11 A fortitudine manus tuæ ego defeci in increpationibus: propter iniquitatem corripuisti hominem. Et tabescere fecisti sicut araneam animam eius: verumtamen vane conturbatur omnis homo.

Ako æeš karati èovjeka za prijestupe, rastoèiæe se kao od moljaca krasota njegova. Baš je ništa svaki èovjek.

12 Exaudi orationem meam Domine, et deprecationem meam: auribus percipe lacrimas meas. Ne sileas: quoniam advena ego sum apud te, et peregrinus, sicut omnes patres mei.

Slušaj molitvu moju, Gospode, i èuj jauk moj. Gledajuæi suze moje nemoj muèati. Jer sam gost u tebe i došljak kao i svi stari moji.

13 Remitte mihi, ut refrigerer priusquam abeam, et amplius non ero.

Nemoj me više gnjevno gledati, pa æu odahnuti prije nego otidem i više me ne bude.