Ecclesiastes 4

1 Verti me ad alia, et vidi calumnias, quæ sub sole geruntur, et lacrymas innocentium, et neminem consolatorem: nec posse resistere eorum violentiæ, cunctorum auxilio destitutos.

Opet vidjeh sve nepravde koje se èine pod suncem, i gle, suze onijeh kojima se èini nepravda, i nemaju ko bi ih potješio ni snage da se izbave iz ruku onijeh koji im èine nepravdu; nemaju nikoga da ih potješi.

2 Et laudavi magis mortuos, quam viventes:

Zato hvalih mrtve koji veæ pomriješe više nego žive koji još žive.

3 et feliciorem utroque iudicavi, qui necdum natus est, nec vidit mala quæ sub sole fiunt.

Ali je bolji i od jednijeh i od drugih onaj koji još nije postao, koji nije vidio zla što biva pod suncem.

4 Rursum contemplatus sum omnes labores hominum, et industrias animadverti patere invidiæ proximi: et in hoc ergo vanitas, et cura superflua est.

Jer vidjeh svaki trud i svako dobro djelo da od njega biva zavist èovjeku od bližnjega njegova. I to je taština i muka duhu.

5 Stultus complicat manus suas, et comedit carnes suas, dicens:

Bezumnik sklapa ruke svoje, i jede svoje tijelo.

6 Melior est pugillus cum requie, quam plena utraque manus cum labore, et afflictione animi.

Bolja je jedna grst u miru nego obje grsti s trudom i mukom u duhu.

7 Considerans reperi et aliam vanitatem sub sole:

Opet vidjeh taštinu pod suncem:

8 unus est, et secundum non habet, non filium, non fratrem, et tamen laborare non cessat, nec satiantur oculi eius divitiis: nec recogitat, dicens: Cui laboro, et fraudo animam meam bonis? in hoc quoque vanitas est, et afflictio pessima.

Ima ko je sam, inokosan, nema ni sina ni brata, i opet nema kraja trudu njegovu, i oèi njegove ne mogu da se nasite bogatstva; a ne misli: za koga se muèim i oduzimam svojoj duši dobra? I to je taština i zao posao.

9 Melius est ergo duos esse simul, quam unum: habent enim emolumentum societatis suæ:

Bolje je dvojici nego jednomu, jer imaju dobru dobit od svoga truda.

10 si unus ceciderit, ab altero fulcietur. væ soli: quia cum ceciderit, non habet sublevantem se.

Jer ako jedan padne, drugi æe podignuti druga svojega; a teško jednomu! ako padne, nema drugoga da ga podigne.

11 Et si dormierint duo, fovebuntur mutuo: unus quomodo calefiet?

Jošte ako dvojica spavaju zajedno, grije jedan drugoga; a jedan kako æe se zgrijati?

12 Et si quispiam prævaluerit contra unum, duo resistunt ei: funiculus triplex difficile rumpitur.

I ako bi ko nadjaèao jednoga, dvojica æe mu odoljeti; i trostruka vrvca ne kida se lako.

13 Melior est puer pauper et sapiens, rege sene et stulto, qui nescit prævidere in posterum.

Bolje je dijete ubogo a mudro nego car star a bezuman, koji se veæ ne zna pouèiti.

14 Quod de carcere, catenisque interdum quis egrediatur ad regnum: et alius natus in regno, inopia consumatur.

Jer jedan izlazi iz tamnice da caruje, a drugi koji se rodi da caruje osiromaši.

15 Vidi cunctos viventes, qui ambulant sub sole cum adolescente secundo, qui consurget pro eo.

Vidjeh sve žive koji hode pod suncem gdje pristaju za djetetom drugim, koje æe stupiti na njegovo mjesto.

16 Infinitus numerus est populi omnium, qui fuerunt ante eum: et qui postea futuri sunt, non lætabuntur in eo. sed et hoc, vanitas et afflictio spiritus.

Nema kraja narodu koji bijaše pred njim, a koji poslije nastanu neæe se radovati njemu. I to je taština i muka duhu.