Jov 30
1 A sada smiju mi se mlaði od mene, kojima otaca ne bih bio htio metnuti sa psima stada svojega.
Nunc autem derident me iuniores tempore, quorum non dignabar patres ponere cum canibus gregis mei:
2 A na što bi mi i bila sila ruku njihovijeh? u njima bješe propala starost.
Quorum virtus manuum mihi erat pro nihilo, et vita ipsa putabantur indigni.
3 Od siromaštva i gladi samoæovahu bježeæi na suha, mraèna, pusta i opustošena mjesta;
Egestate et fame steriles, qui rodebant in solitudine, squallentes calamitate, et miseria.
4 Koji brahu lobodu po èestama, i smrekovo korijenje bješe im hrana.
Et mandebant herbas, et arborum cortices, et radix iuniperorum erat cibus eorum.
5 Izmeðu ljudi bijahu izgonjeni i vikaše se za njima kao za lupežem.
Qui de convallibus ista rapientes, cum singula reperissent, ad ea cum clamore currebant.
6 Življahu po strašnijem uvalama, po jamama u zemlji i u kamenu.
In desertis habitabant torrentium, et in cavernis terræ, vel super glaream.
7 Po grmovima rikahu, pod trnjem se skupljahu.
Qui inter huiuscemodi lætabantur, et esse sub sentibus delicias computabant.
8 Bijahu ljudi nikakvi i bez imena, manje vrijedni nego zemlja.
Filii stultorum et ignobilium, et in terra penitus non parentes.
9 I njima sam sada pjesma, i postah im prièa.
Nunc in eorum canticum versus sum, et factus sum eis in proverbium.
10 Gade se na me, idu daleko od mene i ne ustežu se pljuvati mi u lice.
Abominantur me, et longe fugiunt a me, et faciem meam conspuere non verentur.
11 Jer je Bog odapeo moju tetivu i muke mi zadao te zbaciše uzdu preda mnom.
Pharetram enim suam aperuit, et afflixit me, et frenum posuit in os meum.
12 S desne strane ustaju momci, potkidaju mi noge, i nasipaju put k meni da me upropaste.
Ad dexteram orientis calamitates meæ illico surrexerunt: pedes meos subverterunt, et oppresserunt quasi fluctibus semitis suis.
13 Raskopaše moju stazu, umnožiše mi muke, ne treba niko da im pomaže.
Dissipaverunt itinera mea, insidiati sunt mihi, et prævaluerunt, et non fuit qui ferret auxilium.
14 Kao širokim prolomom naviru, i navaljuju preko razvalina.
Quasi rupto muro, et aperta ianua, irruerunt super me, et ad meas miserias devoluti sunt.
15 Strahote navališe na me, i kao vjetar tjeraju dušu moju, i kao oblak proðe sreæa moja.
Redactus sum in nihilum: abstulisti quasi ventus desiderium meum: et velut nubes pertransiit salus mea.
16 I sada se duša moja ražljeva u meni, stigoše me dani muèni.
Nunc autem in memetipso marcescit anima mea, et possident me dies afflictionis.
17 Noæu probada mi kosti u meni, i žile moje ne odmaraju se.
Nocte os meum perforatur doloribus: et qui me comedunt, non dormiunt.
18 Od teške sile promijenilo se odijelo moje, i kao ogrlica u košulje moje steže me.
In multitudine eorum consumitur vestimentum meum, et quasi capito tunicæ succinxerunt me.
19 Bacio me je u blato, te sam kao prah i pepeo.
Comparatus sum luto, et assimilatus sum favillæ et cineri.
20 Vièem k tebi, a ti me ne slušaš; stojim pred tobom, a ti ne gledaš na me.
Clamo ad te, et non exaudis me: sto, et non respicis me.
21 Pretvorio si mi se u ljuta neprijatelja; silom ruke svoje suprotiš mi se.
Mutatus es mihi in crudelem, et in duritia manus tuæ adversaris mihi.
22 Podižeš me u vjetar, posaðuješ me na nj, i rastapaš u meni sve dobro.
Elevasti me, et quasi super ventum ponens elisisti me valide.
23 Jer znam da æeš me odvesti na smrt i u dom odreðeni svjema živima.
Scio quia morti trades me, ubi constituta est domus omni viventi.
24 Ali neæe pružiti ruke svoje u grob; kad ih stane potirati, oni neæe vikati.
Verumtamen non ad consumptionem eorum emittis manum tuam: et si corruerint, ipse salvabis.
25 Nijesam li plakao radi onoga koji bijaše u zlu? nije li duša moja žalosna bivala radi ubogoga?
Flebam quondam super eo, qui afflictus erat, et compatiebatur anima mea pauperi.
26 Kad se dobru nadah, doðe mi zlo; i kad se nadah svjetlosti, doðe mrak.
Expectabam bona, et venerunt mihi mala: præstolabar lucem, et eruperunt tenebræ.
27 Utroba je moja uzavrela, i ne može da se umiri, zadesiše me dani muèni.
Interiora mea efferbuerunt absque ulla requie, prævenerunt me dies afflictionis.
28 Hodim crn, ne od sunca, ustajem i vièem u zboru.
Mœrens incedebam, sine furore, consurgens, in turba clamabam.
29 Brat postah zmajevima i drug sovama.
Frater fui draconum, et socius struthionum.
30 Pocrnjela je koža na meni i kosti moje posahnuše od žege.
Cutis mea denigrata est super me, et ossa mea aruerunt præ caumate.
31 Gusle se moje pretvoriše u zapijevku, i svirala moja u plaè.
Versa est in luctum cithara mea, et organum meum in vocem flentium.
