Jov 23

1 A Jov odgovori i reèe:

Job progovori i reče:

2 Još je tužnjava moja odmet? a nevolja je moja teža od uzdaha mojih.

“Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi:

3 O kad bih znao kako bih našao Boga! da otidem do prijestola njegova,

o, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja,

4 Da razložim pred njim parbu svoju, i usta svoja napunim razloga,

pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi.

5 Da znam šta bi mi odgovorio, i razumijem šta bi mi rekao.

Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao!

6 Bi li se prema velikoj sili svojoj preo sa mnom? Ne; nego bi mi pomogao.

Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša.

7 Ondje bi se pravedan èovjek mogao pravdati s njim, i oslobodio bih se zasvagda od svoga sudije.

U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila.

8 Gle, ako poðem naprijed, nema ga; ako li natrag, ne nahodim ga;

Na istok krenem li, naći ga ne mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga.

9 Ako nalijevo radi, ne vidim ga; ako nadesno, zaklonio se, ne mogu ga vidjeti.

Ištem na sjeveru, al' ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem.

10 Ali on zna put moj; kad me okuša, izaæi æu kao zlato.

Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim! Neka me kuša: čist k'o zlato ću izići!

11 Po stopama je njegovijem stupala noga moja; puta njegova držao sam se, i ne zaðoh.

Noga mi se stopa njegovih držala, putem sam njegovim išao ne skrećuć';

12 Od zapovijesti usta njegovijeh nijesam otstupao; èuvao sam rijeèi usta njegovijeh više nego svoj užitak.

slušao sam nalog njegovih usana, pohranih mu riječi u grudima svojim.

13 Ali kad on što naumi, ko æe ga odvratiti? što duša njegova zaželi, ono èini.

Al' htjedne li štogod, tko će ga odvratit'? Što zaželi dušom, to će ispuniti.

14 I izvršiæe što je naumio za me; i toga ima u njega mnogo.

Izvršit će što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odlučio!

15 Zato sam se uplašio od njega; i kad to mislim, strah me je od njega.

Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, jače strah me hvata.

16 Bog je rastopio srce moje, svemoguæi me je uplašio.

U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni,

17 Što ne pogiboh prije mraka? i što ne sakri mrak ispred mene?

premda nisam ni u tminama propao, ni u mraku što je lice moje zastro.