< Lucas 15 >

1 E chegavam-se a ele todos os publicanos e pecadores para o ouvirem.
Saasiit sokse seete nyia danhaatcho mina loong Jisu jeng boichaat thokrum taha,
2 E os fariseus e escribas murmuravam, dizendo: Este recebe aos pecadores, e come com eles.
Pharisi nyia Hootthe Nyootte loong ah suusu ih waan rumta, “Arah mih rah ih danhaatcho mina loong ah poon ano neng damdi nep uh roong phaksah ruh eha!”
3 E ele lhes propôs esta parábola, dizendo:
Erah thoidi Jisu ih arah tiitthaak tiit ah baatta:
4 Quem de vós, tendo cem ovelhas, e perdendo uma delas, não deixa no deserto as noventa e nove, e vai em [busca] da perdida, até que a encontre?
“Jengthaak ih sen wasiit thandoh chaasiit taan saapsah toom angthaak ah, eno erah dung dowa esiit ah emat eah bah—an ih tumjih theng ah? An ih rook akhuh akhuh rah naamphak ban riim thuk uno esiit moong khoomta saapsah rah maang japtuptup ih jam sokkah uh.
5 E encontrando-a, [não] a ponha sobre seus ombros, com alegria?
Eno chojam uno, rapne ih roonsoon damdoh saapsah rah an sookkaang nah toonpi wan uh
6 E vindo para casa, [não] convoque aos amigos, e vizinhos, dizendo-lhes: Alegrai-vos comigo, porque já achei minha ovelha perdida?
eno an nok nah ngaak piiwan uh. Erah lidoh an joonte nyi ankhuung antok loong ah lompoon uno baat uh, ‘Ngah rapne ih roonlang nga saapsah mata ah japjam angno ah. Erah thoidi seng ih saroom hoon ih, raahan!’
7 Digo-vos, que assim haverá mais alegria no céu por um pecador que se arrepende, do que por noventa e nove justos que não precisam de arrependimento.
Erah likhiik, ngah ih baat rumhala, mina wasiit heh rangdah nawa ngaaklek abah rangmong hasong nah rapne tenroon ang ah, rook akhuh akhuh elong elang mina loong neng rangdah nawa ngaaklek suh lanookka loong ah nang ih ah.
8 Ou que mulher, tendo dez moedas de prata, se perder a uma moeda, não acende a lâmpada, e varre a casa, e busca cuidadosamente até [a] achar?
“Adoleh jengthaak ih minuh esiit ih ngunkholok lo asih dowa loosiit ah maat haat abah heh ih tumjih et ah? Heh ih weetook ah kaangtook ano, nok ah joom ano naririh maang japtuptup ih jam sok ah.
9 E achando [-a], [não] chame as amigas e as vizinhas, dizendo: Alegrai-vos comigo, porque já achei a moeda perdida!
Heh ih japtup ano, heh joonte nyia heh khuung atok loong ah lompoon ah, eno neng suh baat ah, ‘Ngah rapne ih roonlang nga jaan ngun mata rah japjam angno ah. Seng loong saroom room ih!’
10 Assim vos digo, que há alegria diante dos anjos de Deus por um pecador que se arrepende.
Erah likhiik, ngah ih baat rumhala, Rangte Rangsah loong uh emamah ih roon ah wasiit taan rangdah nawa ngaaklek abah ah.”
11 E disse: Um certo homem tinha dois filhos.
Jisu erah damdi wakbaatta, “Ehak di mih wasiit di heh sah wanyi angta.
12 E disse o mais jovem deles ao pai: Pai, dá-me a parte dos bens que [me] pertencem. E ele lhe repartiu os bens.
Noolih warah ih heh wah asuh baatta, ‘Ewah, nga dakbi nyamka ah ngah suh amadoh laan phe kohang.’ Eno heh warah ih heh sah nyi asuh pheekoh nyuuta.
13 E depois de não muitos dias, o filho mais jovem, juntando tudo, partiu-se para uma terra distante, e ali desperdiçou seus bens, vivendo de forma irresponsável.
Sa nyi jom lini noolih warah ih heh dabbi nyamka ah sang ano nok nawa erah ngun ah hui ano moongkhoom kata. Heh mideek ni moongkhoom kata, eno heh ngun loong ah thaangmuh di lasootsaam thang ih thaaja kaatta.
14 E ele, tendo já gastado tudo, houve uma grande fome naquela terra, e ele começou a sofrer necessidade.
Heh jiinni mathan ngun jeeta angta thoontang jen thaaja lini, erah hah adi ramkhah dongta, eno heh jiinni tumjih uh tadakta.
15 E foi, se chegou a um dos cidadãos daquela terra; e [este] o mandou a seus campos para alimentar porcos.
Erah thoidi heh erah deek adi mih nok ni lakniik jam kata eno wasiit ih heh phek ni wak ban sok thukta.
16 E ele ficava com vontade de encher seu estômago com os grãos que os porcos comiam, mas ninguém [as] dava para ele.
Heh ih thunta wakjook theng wakcham ah tam laan sah ang eah, tumeah heh suh o ih uh phaksat kotte tajeeta.
17 E ele, pensando consigo mesmo, disse: Quantos empregados de meu pai tem pão em abundância, e eu [aqui] morro de fome!
Hethoondi heh thung ni dongthunta eno liita, ‘Seng wah nok ni mote loong ih neng wok maang phootphoot kah ih phaksah rum ah, chiinyah ngah bah aadi ram ih the halang!
18 Eu levantarei, e irei a meu pai, e lhe direi: Pai, pequei contra o céu, e diante de ti.
Ngah seng wah jiinnah ngaakwang angno baatwan ang, “Ewah, ngah ih Rangte damdi nyia an ngathong ni rapne ih rangdah molang.
19 E já não sou digno de ser chamado teu filho; faze-me como a um de teus empregados.
Aadowa ih ngah an sah ih poon suh tapunkang; an ih ngah ah mootkaatte wasiit ih samthun hang.’
20 E levantando-se, foi a seu pai. E quando ainda estava longe, o seu pai o viu, e teve compaixão dele; e correndo, caiu ao seu pescoço, e o beijou.
Eno heh ah dokchap ano heh wah jiinni ngaakwangta. “Heh wah ih japtupta tok adi heh ah nok nawa haloot ni dook angta; ang abah uh heh wah heh thungthet lam ih soonkah ano, heh sah rah khonjoh ano chupphakta.
21 E o filho lhe disse: Pai, pequei contra o céu, e diante de ti; e já não sou digno de ser chamado teu filho.
‘Ewah,’ heh sah rah ih liita, ‘Nga Rangte nyia an ngathong ni rapne ih rangdah molang. Ngah aadowa ih an sah et jen li suh takah pun kang.’
22 Mas o pai disse a seus servos: Trazei a melhor roupa, e o vesti; e ponde um anel em sua mão, e sandálias nos [seus] pés.
Ang abah uh heh wah ih heh laksuh loong ah poon rum ano baatta, ‘Echaan!’ Heh ih liita, ‘Samsong jaase thoon ang arah jam koh jahan eno song thuk an. Heh lak nah laktiip ah tiipkoh eh an heh lah nah lakhoop ah khoop thuk ih an.
23 E trazei o bezerro engordado, e o matai; e comamos, e nos alegremos.
Erah lilih maan etotot ah jowang anno joot an, eno seng loong ah saroom room ih!
24 Porque este meu filho estava morto, e reviveu; tinha se perdido, e foi achado. E começaram a se alegrar.
Tumeah arah nga sah ah etek eta, eno amadi heh engaakthing ela; heh mat eta, eno amadi jap jamhi. Eno saroom phaksat ah phang choongchaam rumta.
25 E seu filho mais velho estava no campo; e quando veio, chegou perto da casa, ouviu a música, e as danças.
“Erah tokdi heh sah phokhoh wah ah phek ni angta. Heh ngaakwang ha di, heh nok ko ih tiitthok damdam ih, heh ih boongkaat seehoon ang arah japchaatta.
26 E chamando para si um dos servos, perguntou-lhe: O que era aquilo?
Eno heh ih laksuh wasiit ah poon ano chengta, ‘Tumjih angla?’
27 E ele lhe disse: Teu irmão chegou; e teu pai matou o bezerro engordado, porque ele voltou são.
An no ngaak wang taha,’ laksuh rah ih ngaakbaatta,’ eno an wah ih etotthoon maan ah joot thuk tahe, tumeah heh ah naririh punpiipi ih ngaak wang taha eah.’
28 Porém ele se irritou, e não queria entrar. Então o seu pai, saindo, rogava-lhe [que entrasse].
“Phokhoh wah ah rapne ih khata nok ni uh lawang thang ah; eno heh wah ah kah ano ‘nok nah wang ho’ ih heh lasih joh lam ih poon kata.
29 Mas [o filho] respondendo, disse ao pai: Eis que eu te sirvo há tantos anos, e nunca desobedeci tua ordem, e nunca me deste um cabrito, para que eu me alegrasse com meus amigos.
Eno heh wah asuh liita, ‘Sokthaak hang, paangtang ih ngah ih an suh dah likhiik ih reeraang pakna lang, an jeng uh lanaan daan thang ah. Eno an ih ngah suh tumjih kohalang? Nga joonte damdoh roong joon phaksat suh ki esiit taan uh tatek haat thuk rang!
30 Porém, vindo este teu filho, que gastou teus bens com prostitutas, tu lhe mataste o bezerro engordado.
Eno arah an sah rah ih an dowa nyamka ah pheesuh hoono hansangte minuh damdi ngun loong ah thaaja kaat ano, ngaakwang hala asuh an ih maan elongthoon ah kadook kohu nih!’
31 E ele lhe disse: Filho, tu sempre estás comigo, e todas as minhas coisas são tuas.
‘Nga sah,’ heh wah ih ngaakbaatta, ‘An ah aani saarookwih nga damdi, eno jirep nga dowa loong ah an raangtaan.
32 Mas era necessário se alegrar e animar; porque este teu irmão estava morto, e reviveu; e tinha se perdido, e foi encontrado.
Erah nang ih bah seng loong ih tenroon lam ih thong room phaksah theng, tumeah an no ah tek nawa, we ngaakthingla, heh jen mat eta, rah we jap jamhi.”

< Lucas 15 >