< 1 Kongebok 21 >

1 Nogen tid efter hendte det som nu skal fortelles: Jisre'elitten Nabot hadde en vingård i Jisre'el ved siden av et slott som tilhørte Akab, kongen i Samaria.
Pea hili ʻae ngaahi meʻa ni, naʻe maʻu ha ngoue vaine ʻe Napoti ko e tangata Sesilili, ʻaia naʻe ʻi Sesilili ʻo vāofi mo e fale fakaʻeiʻeiki ʻo ʻEhapi ko e tuʻi ʻo Samēlia.
2 Akab talte med Nabot og sa: Gi mig din vingård, så jeg kan ha den til kjøkkenhave! For den ligger tett ved mitt hus. Jeg vil gi dig en bedre vingård i stedet for den; eller om du så synes, vil jeg gi dig så meget i penger som den er verd.
Pea naʻe lea ʻa ʻEhapi kia Napoti, ʻo pehē, “Tuku mai ho ngoue vaine, koeʻuhi ke u tō ai ʻae ngaahi ʻakau iiki, he ʻoku ofi mai ia ki hoku fale: pea te u totongi ʻaki ia ha ngoue vaine ʻoku lelei hake; pea kapau ʻe lelei kiate koe te u fakatatau hono totongi ʻaki ʻae paʻanga.”
3 Men Nabot svarte: Herren la det være langt fra mig å gi dig min fedrene arv.
Pea naʻe pehē ʻe Napoti kia ʻEhapi, “Ke taʻofi au mei ai ʻe Sihova, ʻa ʻeku foaki ʻae tofiʻa ʻo ʻeku ngaahi tamai kiate koe.”
4 Så gikk Akab hjem mismodig og harm for det svar jisre'elitten Nabot hadde gitt ham da han sa: Jeg vil ikke gi dig min fedrene arv. Og han la sig på sin seng og vendte ansiktet bort og vilde ikke ete.
Pea naʻe hū atu ʻa ʻEhapi ki hono fale kuo māfasia mo mamahi koeʻuhi ko e lea naʻe lea ʻaki kiate ia ʻe Napoti ko e tangata Sesilili; he kuo pehē ʻe ia, ʻe ʻikai siʻi te u foaki ʻae tofiʻa ʻo ʻeku ngaahi tamai kiate koe. Pea naʻa ne tokoto hifo ʻi hono mohenga, pea ne tafoki atu ʻa hono mata, pea naʻe ʻikai te ne kai ha meʻa.
5 Da kom hans hustru Jesabel inn til ham, og hun spurte ham: Hvorfor er du så mismodig og vil ikke ete?
Ka naʻe haʻu kiate ia ʻa Sisipeli ko hono uaifi mo ne pehē kiate ia, “Ko e hā ʻoku mamahi pehē fau ai ho loto, ʻoku ʻikai ai te ke kai ha meʻa?”
6 Han svarte: Jeg talte med jisre'elitten Nabot og sa til ham: Gi mig din vingård for penger, eller om du ønsker, vil jeg gi dig en annen vingård i stedet. Men han sa: Jeg vil ikke gi dig min vingård.
Pea naʻe pehē ʻe ia kiate ia, “Koeʻuhi naʻaku lea kia Napoti ko e tangata Sesilili, pea u pehē kiate ia, ‘Tuku mai kiate au hoʻo ngoue vaine ʻi ha totongi; pea kapau ʻe lelei kiate koe te u ʻatu ha ngoue vaine kehe ko hono fetongi:’ pea naʻa ne pehē mai, ‘ʻE ʻikai te u foaki kiate koe ʻa ʻeku ngoue vaine.’”
7 Da sa hans hustru Jesabel til ham: Du får nu vise at du er konge over Israel; stå op, et og vær vel til mote! Jeg skal sørge for at du får jisre'elitten Nabots vingård.
Pea naʻe pehē kiate ia ʻe Sisipeli ko hono uaifi, “ʻOku ke pule eni koā ki he puleʻanga ʻo ʻIsileli? Tuʻu hake, mo ke kai, pea tuku ke fiefia ho loto: te u ʻatu ʻeau kiate koe ʻae ngoue vaine ʻo Napoti ko e tangata Sesilili.”
8 Så skrev hun et brev i Akabs navn og satte segl på det med hans signetring; og hun sendte brevet til de eldste og fornemste i hans by, de som bodde sammen med Nabot.
Ko ia naʻa ne fai ʻae ngaahi tohi ʻi he hingoa ʻo ʻEhapi, mo ne fakamaʻu ia ʻaki ʻa ʻene fakaʻilonga, mo ne ʻave ʻae ngaahi tohi ki he kau mātuʻa, mo e houʻeiki naʻe nonofo mo Napoti ʻi hono kolo.
9 Og i brevet skrev hun således: Utrop en faste og la Nabot sitte øverst blandt folket,
Pea naʻa ne tohi ʻi he ngaahi tohi, ʻo pehē, “Fanongonongo ha ʻaukai, pea ʻai ke māʻolunga hake ʻa Napoti ʻi he kakai:
10 og la to onde menn sitte midt imot ham, sa de kan vidne mot ham og si: Du har bannet Gud og kongen. Før ham så ut og sten ham ihjel!
Pea tuku ha tangata ʻe toko ua, ko e fānau ʻoe angakovi, ke tuʻu ʻi hono ʻao, mo talatalaakiʻi ia, ʻo pehē, “Naʻa ke lea kapekape ki he ʻOtua pea mo e tuʻi.” Pea mou ʻave ia, mo lisingi ʻaki ʻae maka, ke ne mate ai.”
11 Og mennene i byen, de eldste og fornemste som bodde i hans by, gjorde som Jesabel hadde sendt dem bud om, således som det var skrevet i det brev hun hadde sendt dem.
Pea naʻe fai ʻe he kau tangata ʻo hono kolo, pea mo e kau mātuʻa, mo e houʻeiki ʻaia naʻe nofo ʻi hono kolo, ʻo hangē ko ia naʻe fekau ʻe Sisipeli kiate kinautolu, pea hangē ko e tohi ʻi he ngaahi tohi ʻaia naʻa ne ʻatu kiate kinautolu.
12 De utropte en faste og lot Nabot sitte øverst blandt folket,
Naʻa nau fanongonongo ʻae ʻaukai, mo [nau ]fakamāʻolunga hake ʻa Napoti ʻi he kakai.
13 og de to onde menn kom og satte sig midt imot ham; og de onde menn vidnet mot Nabot i folkets påhør og sa: Nabot har bannet Gud og kongen. Og de førte ham utenfor byen og stenet ham ihjel.
Pea naʻe hū mai ha ongo tangata, ko e fānau ʻoe angakovi, ʻo na nofo ʻi hono ʻao: pea naʻe talatalaakiʻi ia ʻe he ongo tangata ʻoe angakovi, ʻio, kia Napoti, ʻi he ʻao ʻoe kakai, ʻo pehē, naʻe lea kapekape ʻa Napoti ki he ʻOtua pea mo e tuʻi. Pea naʻa nau toki ʻave ia ki he tuaʻā kolo, mo lisingi ia ʻaki ʻae ngaahi maka ke ne mate.
14 Så sendte de bud til Jesabel og lot si: Nabot er blitt stenet og er død.
Pea hili ia naʻa nau fekau kia Sisipeli, ʻo pehē, “Kuo lisingi ʻa Napoti pea kuo ne mate.”
15 Med det samme Jesabel hørte at Nabot var blitt stenet og var død, sa hun til Akab: Stå op og ta jisre'elitten Nabots vingård i eie, den som han ikke vilde la dig få for penger! For Nabot lever ikke lenger; han er død.
Pea ʻi heʻene fanongo ʻe Sisipeli kuo lisingi ʻa Napoti pea kuo ne mate, naʻe pehē ʻe Sisipeli kia ʻEhapi, “Tuʻu hake, mo maʻu ʻae ngoue vaine ʻo Napoti ko e tangata Sesilili, ʻaia naʻe ʻikai te ne fie tuku kiate koe ʻi ha paʻanga: he ʻoku ʻikai moʻui ʻa Napoti ka kuo mate.”
16 Da Akab hørte at Nabot var død, stod han op for å gå ned til Jisre'elitten Nabots vingård og ta den eie.
Pea ʻi heʻene fanongo ʻe ʻEhapi kuo mate ʻa Napoti, naʻe tuʻu hake ʻa ʻEhapi ke ne ʻalu hifo ki he ngoue vaine ʻo Napoti ko e tangata Sesilili, ke ne maʻu ia maʻana.
17 Men Herrens ord kom til tisbitten Elias, og det lød således:
Pea naʻe hoko mai ʻae folofola ʻa Sihova kia ʻIlaisiā ko e tangata Tisipa, ʻo pehē,
18 Gjør dig rede og gå ned og møt Akab, Israels konge, som bor i Samaria! Nu er han i Nabots vingård; han er gått der ned for å ta den i eie.
“Tuʻu hake, mo ʻalu hifo ke fakafetaulaki kia ʻEhapi ko e tuʻi ʻo ʻIsileli, ʻaia ʻoku ʻi Samēlia: vakai, ʻoku ne ʻi he ngoue vaine ʻo Napoti, ʻaia kuo ne ʻalu hifo ki ai ke maʻu ia maʻana.
19 Og du skal tale således til ham: Så sier Herren: Har du nu både myrdet og arvet? Og du skal si til ham: Så sier Herren: På det sted hvor hundene slikket Nabots blod, skal hundene også slikke ditt blod.
Pea te ke lea kiate ia, ʻo pehē, ‘ʻOku pehē ʻe Sihova, Kuo ke fai ʻae fakapō, pea kuo ke maʻu foki maʻau? Pea te ke lea kiate ia, ʻo pehē, ʻOku pehē ʻe Sihova, ʻI he potu ko ia naʻe ʻemo ai ʻe he fanga kulī ʻae toto ʻo Napoti ʻe ʻemo ai ʻe he fanga kulī ho toto ʻoʻou, ʻio, ʻoʻou.’”
20 Men Akab sa til Elias: Har du funnet mig, du min fiende? Han svarte: Ja, jeg har funnet dig, fordi du har solgt dig til å gjøre hvad ondt er i Herrens øine.
Pea naʻe pehē ʻe ʻEhapi kia ʻIlaisiā, “Kuo ke ʻiloʻi au, ʻa koe ko hoku fili?” Pea naʻa ne pehēange, “Kuo u ʻiloʻi koe; koeʻuhi kuo ke fakatau atu koe ke fai ha ngāue kovi ʻi he ʻao ʻo Sihova.
21 Derfor vil jeg føre ulykke over dig og feie efter dig og utrydde alle menn i Akabs hus, både myndige og umyndige i Israel,
‘Vakai, te u fakahoko mai ʻae kovi kiate koe, pea te u toʻo ʻo ʻave ho hako, pea te u motuhi meia ʻEhapi ʻae kakai tangata, pea mo ia kuo tāpuni mo toe ʻi ʻIsileli,
22 og jeg vil gjøre med ditt hus som med Jeroboams, Nebats sønns hus og med Baesas, Akias sønns hus, fordi du har vakt min harme, og fordi du har fått Israel til å synde.
Pea [te u ]ngaohi ho fale ke hangē ko e fale ʻo Selopoami ko e foha ʻo Nipati, pea hangē ko e fale ʻo Paʻasa ko e foha ʻo ʻAhisa, ko e meʻa ʻi he kovi kuo ke fakatupu ai ʻeku houhau, mo ke fakaangahala ai ʻa ʻIsileli.’
23 Også om Jesabel har Herren talt og har sagt: Hundene skal fortære Jesabel ved Jisre'els voll.
Pea ia Sisipeli foki naʻe folofola ai ʻa Sihova, ʻo pehē, ʻE kai ʻa Sisipeli ʻe he fanga kulī ʻi he veʻe ʻa ʻo Sesilili.
24 Den av Akabs hus som dør i byen, skal hundene fortære, og den som dør på marken, skal himmelens fugler fortære.
Ko ia ʻoku kau kia ʻEhapi ʻe mate ʻi he kolo ʻe kai ia ʻe he fanga kulī: pea ko ia ʻoku mate ʻi he ngoue ʻe keina ʻe he fanga manupuna ʻoe ʻatā.
25 Det har aldri vært nogen som Akab, han som solgte sig til å gjøre hvad ondt var i Herrens øine, fordi hans hustru Jesabel egget ham.
(“Ka naʻe ʻikai tatau ha tokotaha mo ʻEhapi, ʻaia naʻa ne fakatau ia ke fai ʻae ngāue kovi ʻi he ʻao ʻo Sihova, ʻaia naʻe ueʻi hake ʻe hono uaifi ko Sisipeli.
26 Hans ferd var overmåte vederstyggelig; han fulgte de motbydelige avguder, aldeles som amorittene hadde gjort, de som Herren drev bort for Israels barn.
Pea naʻa ne fai ʻo fakalielia lahi ʻi he muimui ki he ngaahi tamapua, ʻo tatau mo ia kotoa pē naʻe fai ʻe he kakai ʻAmoli, ʻakinautolu naʻe kapusi atu ʻe Sihova mei he ʻao ʻoe fānau ʻa ʻIsileli.)
27 Men da Akab hørte hvad Elias sa, sønderrev han sine klær og la sekk om sitt legeme og fastet; og han sov i sekk og gikk stille omkring.
Pea ʻi heʻene fanongo ʻe ʻEhapi ki he ngaahi lea ni, naʻa ne haehae hono ngaahi kofu, mo ne ʻai ʻae tauangaʻa ki hono sino, ʻo ne ʻaukai, mo ne tokoto hifo ʻi he tauangaʻa, mo ne ʻalu fakaʻehiʻehi.
28 Da kom Herrens ord til tisbitten Elias, og det lød således:
Pea naʻe hoko mai ʻae folofola ʻa Sihova kia ʻIlaisiā ko e tangata Tisipa, ʻo pehē,
29 Har du sett at Akab har ydmyket sig for mig? Fordi han har ydmyket sig for mig, vil jeg ikke la ulykken komme i hans dager, men i hans sønns dager vil jeg la ulykken komme over hans hus.
“ʻOku ke mamata kia ʻEhapi mo ʻene fakavaivaiʻi ia ʻi hoku ʻao? Ko e meʻa ʻi heʻene fakavaivaiʻi ia ʻi hoku ʻao, ʻe ʻikai ai te u ʻomi ʻae kovi ʻi hono ngaahi ʻaho ʻoʻona: ka ʻi he ngaahi ʻaho ʻo hono foha te u ʻomi ʻae kovi ki hono fale.”

< 1 Kongebok 21 >