Marcum 4
1 Et iterum cœpit docere ad mare: et congregata est ad eum turba multa, ita ut navim ascendens sederet in mari, et omnis turba circa mare super terram erat:
I opet poèe uèiti kod mora, i skupiše se oko njega ljudi mnogi tako da mora uæi u laðu, i sjediti na moru; a narod sav bijaše na zemlji kraj mora.
2 et docebat eos in parabolis multa, et dicebat illis in doctrina sua:
I uèaše ih u prièama mnogo, i govoraše im u nauci svojoj:
3 Audite: ecce exiit seminans ad seminandum.
Slušajte: evo iziðe sijaè da sije.
4 Et dum seminat, aliud cecidit circa viam, et venerunt volucres cæli, et comederunt illud.
I kad sijaše dogodi se da jedno pade ukraj puta, i doðoše ptice i pozobaše ga.
5 Aliud vero cecidit super petrosa, ubi non habuit terram multam: et statim exortum est, quoniam non habebat altitudinem terræ:
A drugo pade na kamenito mjesto gdje ne bijaše mnogo zemlje; i odmah iznièe; jer ne bijaše u dubinu zemlje:
6 et quando exortus est sol, exæstuavit: et eo quod non habebat radicem, exaruit.
A kad obasja sunce, uvenu, i buduæi da nemaše korijena, usahnu.
7 Et aliud cecidit in spinas: et ascenderunt spinæ, et suffocaverunt illud, et fructum non dedit.
I drugo pade u trnje; i naraste trnje i udavi ga, i ne donese roda.
8 Et aliud cecidit in terram bonam: et dabat fructum ascendentem, et crescentem, et afferebat unum triginta, unum sexaginta, et unum centum.
I drugo pade na zemlju dobru; i davaše rod koji napredovaše i rastijaše i donošaše po trideset i po šeset i po sto.
9 Et dicebat: Qui habet aures audiendi, audiat.
I reèe: ko ima uši da èuje neka èuje.
10 Et cum esset singularis, interrogaverunt eum hi, qui cum eo erant duodecim, parabolam.
A kad osta sam, zapitaše ga koji bijahu s njim i sa dvanaestoricom za ovu prièu.
11 Et dicebat eis: Vobis datum est nosse mysterium regni Dei: illis autem, qui foris sunt, in parabolis omnia fiunt:
I reèe im: vama je dano da znate tajne carstva Božijega, a onima napolju sve u prièama biva;
12 ut videntes videant, et non videant: et audientes audiant, et non intelligant: nequando convertantur, et dimittantur eis peccata.
Da oèima gledaju i da ne vide, i da ušima slušaju i da ne razumiju; da se kako ne obrate i da im se ne oproste grijesi.
13 Et ait illis: Nescitis parabolam hanc? et quomodo omnes parabolas cognoscetis?
I reèe im: zar ne razumijete ove prièe? A kako æete sve prièe razumjeti?
14 Qui seminat, verbum seminat.
Sijaè rijeè sije.
15 Hi autem sunt, qui circa viam, ubi seminatur verbum, et cum audierint, confestim venit satanas, et aufert verbum, quod seminatum est in cordibus eorum.
A ono su kraj puta, gdje se sije rijeè i kad je èuju odmah doðe sotona i otme rijeè posijanu u srcima njihovijem.
16 Et hi sunt similiter, qui super petrosa seminantur: qui cum audierint verbum, statim cum gaudio accipiunt illud:
Tako su i ono što se sije na kamenitijem mjestima koji kad èuju rijeè odmah je prime s radošæu;
17 et non habent radicem in se, sed temporales sunt: deinde orta tribulatione et persecutione propter verbum, confestim scandalizantur.
Ali nemaju korijena u sebi, nego su nepostojani, pa kad bude do nevolje ili ih potjeraju rijeèi radi, odmah se sablazne.
18 Et alii sunt, qui in spinas seminantur: hi sunt, qui verbum audiunt,
A ono su što se u trnju sije koji slušaju rijeè,
19 et ærumnæ sæculi, et deceptio divitiarum, et circa reliqua concupiscentiæ introeuntes suffocant verbum, et sine fructu efficitur. (aiōn g165)
Ali brige ovoga svijeta i prijevara bogatstva i ostale slasti uðu i zaguše rijeè, i bez roda ostane. (aiōn g165)
20 Et hi sunt, qui super terram bonam seminati sunt, qui audiunt verbum, et suscipiunt, et fructificant, unum triginta, unum sexaginta, et unum centum.
A ono su što se na dobroj zemlji sije koji slušaju rijeè i primaju, i donose rod po trideset i po šeset i po sto.
21 Et dicebat illis: Numquid venit lucerna ut sub modo ponatur, aut sub lecto? nonne ut super candelabrum ponatur?
I govoraše im: eda li se svijeæa užiže da se metne pod sud ili pod odar? a ne da se na svijetnjak metne?
22 Non est enim aliquid absconditum, quod non manifestetur: nec factum est occultum, sed ut in palam veniat.
Jer nema ništa tajno što neæe biti javno; niti ima što sakriveno što neæe iziæi na vidjelo.
23 Si quis habet aures audiendi, audiat.
Ako ima ko uši da èuje neka èuje.
24 Et dicebat illis: Videte quid audiatis. In qua mensura mensi fueritis, remetietur vobis, et adiicietur vobis.
I govoraše im: pamtite što èujete: kakom mjerom mjerite onakom æe vam se mjeriti i dometnuæe se vama koji slušate.
25 Qui enim habet, dabitur illi: et qui non habet, etiam quod habet auferetur ab eo.
Jer ko ima, daæe mu se; a koji nema, uzeæe mu se i ono što ima.
26 Et dicebat: Sic est regnum Dei, quemadmodum si homo iaciat sementem in terram,
I govoraše im: tako je carstvo Božije kao èovjek kad baci sjeme u zemlju;
27 et dormiat, et exurgat nocte et die, et semen germinet, et increscat dum nescit ille.
I spava i ustaje noæu i danju; i sjeme nièe i raste, da ne zna on.
28 Ultro enim terra fructificat, primum herbam, deinde spicam, deinde plenum frumentum in spica.
Jer zemlja sama od sebe najprije donese travu, potom klas, pa onda ispuni pšenicu u klasu.
29 Et cum producerit fructus, statim mittit falcem, quoniam adest messis.
A kad sazri rod, odmah pošlje srp; jer nasta žetva.
30 Et dicebat: Cui assimilabimus regnum Dei? aut cui parabolæ comparabimus illud?
I govoraše: kakvo æemo kazati da je carstvo Božije? ili u kakvoj æemo ga prièi iskazati?
31 Sicut granum sinapis, quod cum seminatum fuerit in terra, minus est omnibus seminibus, quæ sunt in terra:
Ono je kao zrno gorušièno koje kad se posije u zemlju manje je od sviju sjemena na zemlji;
32 et cum seminatum fuerit, ascendit, et fit maius omnibus oleribus, et facit ramos magnos, ita ut possint sub umbra eius aves cæli habitare.
A kad se posije, uzraste i bude veæe od svega povræa, i pusti grane velike da mogu u njegovu hladu ptice nebeske življeti.
33 Et talibus multis parabolis loquebatur eis verbum, prout poterant audire:
I takovijem mnogijem prièama kazivaše im rijeè koliko mogahu slušati.
34 sine parabola autem non loquebatur eis. seorsum autem discipulis suis disserebat omnia.
A bez prièa ne govoraše im ni rijeèi. A uèenicima osobito kazivaše sve.
35 Et ait illis in illa die, cum sero esset factum: Transeamus contra.
I reèe im onaj dan uveèe: hajdemo na onu stranu.
36 Et dimittentes turbam, assumunt eum ita ut erat in navi: et aliæ naves erant cum illo.
I otpustivši narod uzeše ga kako bješe u laði; a i druge laðe bijahu s njim.
37 Et facta est procella magna venti, et fluctus mittebat in navim, ita ut impleretur navis.
I postade velika oluja; i valovi tako zaljevahu u laðu da se veæ napuni.
38 Et erat ipse in puppi super cervical dormiens: et excitant eum, et dicunt illi: Magister, non ad te pertinet, quia perimus?
A on na krmi spavaše na uzglavlju; i probudiše ga, i rekoše mu: uèitelju! zar ti ne mariš što ginemo?
39 Et exurgens comminatus est vento, et dixit mari: Tace, obmutesce. Et cessavit ventus: et facta est tranquillitas magna.
I ustavši zaprijeti vjetru, i reèe moru: æuti, prestani. I utoli vjetar, i postade tišina velika.
40 Et ait illis: Quid timidi estis? necdum habetis fidem?
I reèe im: zašto ste tako strašljivi? Kako nemate vjere.
41 et timuerunt timore magno, et dicebant ad alterutrum: Quis, putas, est iste, quia et ventus et mare obediunt ei?
I uplašiše se vrlo, i govorahu jedan drugome: ko je ovaj dakle da ga i vjetar i more slušaju?
