Job 11
1 Respondens autem Sophar Naamathites, dixit:
A Sofar Namaæanin odgovori i reèe:
2 Numquid qui multa loquitur, non et audiet? aut vir verbosus iustificabitur?
Zar na mnoge rijeèi nema odgovora? ili æe èovjek govorljiv ostati prav?
3 Tibi soli tacebunt homines? et cum ceteros irriseris, a nullo confutaberis?
Hoæe li tvoje laži umuèkati ljude? i kad se ti rugaš, zar te neæe niko posramiti?
4 Dixisti enim: Purus est sermo meus, et mundus sum in conspectu tuo.
Jer si rekao: èista je nauka moja, i èist sam pred oèima tvojim.
5 Atque utinam Deus loqueretur tecum, et aperiret labia sua tibi,
Ali kad bi Bog progovorio i usne svoje otvorio na te,
6 Ut ostenderet tibi secreta sapientiæ, et quod multiplex esset lex eius, et intelligeres quod multo minora exigaris ab eo, quam meretur iniquitas tua.
I pokazao ti tajne mudrosti, jer ih je dvojinom više, poznao bi da te Bog kara manje nego što zaslužuje tvoje bezakonje.
7 Forsitan vestigia Dei comprehendes, et usque ad perfectum Omnipotentem reperies?
Možeš li ti tajne Božije dokuèiti, ili dokuèiti savršenstvo svemoguæega?
To su visine nebeske, šta æeš uèiniti? dublje je od pakla, kako æeš poznati? (Sheol h7585)
9 Longior terra mensura eius, et latior mari.
Duže od zemlje, šire od mora.
10 Si subverterit omnia, vel in unum coarctaverit, quis contradicet ei?
Da prevrati, ili zatvori ili sabere, ko æe mu braniti?
11 Ipse enim novit hominum vanitatem, et videns iniquitatem, nonne considerat?
Jer zna ništavilo ljudsko, i videæi nevaljalstvo zar neæe paziti?
12 Vir vanus in superbiam erigitur, et tamquam pullum onagri se liberum natum putat.
Èovjek bezuman postaje razuman, premda se èovjek raða kao divlje magare.
13 Tu autem firmasti cor tuum, et expandisti ad eum manus tuas.
Da ti upraviš srce svoje i podigneš ruke svoje k njemu,
14 Si iniquitatem, quæ est in manu tua, abstuleris a te, et non manserit in tabernaculo tuo iniustitia:
Ako je bezakonje u ruci tvojoj, da ga ukloniš, i ne daš da nepravda bude u šatorima tvojim,
15 Tunc levare poteris faciem tuam absque macula, et eris stabilis, et non timebis.
Tada æeš podignuti lice svoje bez mane i stajaæeš tvrdo i neæeš se bojati;
16 Miseriæ quoque oblivisceris, et quasi aquarum quæ præterierunt recordaberis.
Zaboraviæeš muku, kao vode koja proteèe opominjaæeš je se;
17 Et quasi meridianus fulgor consurget tibi ad vesperam: et cum te consumptum putaveris, orieris ut lucifer.
Nastaæe ti vrijeme vedrije nego podne, sinuæeš, biæeš kao jutro;
18 Et habebis fiduciam, proposita tibi spe, et defossus securus dormies.
Uzdaæeš se imajuæi nadanje, zakopaæeš se, i mirno æeš spavati.
19 Requiesces, et non erit qui te exterreat: et deprecabuntur faciem tuam plurimi.
Ležaæeš, i niko te neæe plašiti, i mnogi æe ti se moliti.
20 Oculi autem impiorum deficient, et effugium peribit ab eis, et spes illorum abominatio animæ.
Ali oèi æe bezbožnicima išèiljeti, i utoèišta im neæe biti, i nadanje æe im biti izdisanje.
