< Giobbe 4 >

1 Allora Elifaz di Teman rispose disse:
Tada odgovori Elifas Temanac i reèe:
2 “Se provassimo a dirti una parola ti darebbe fastidio? Ma chi potrebbe trattener le parole?
Ako ti progovorimo, da ti neæe biti dosadno? ali ko bi se mogao uzdržati da ne govori?
3 Ecco tu n’hai ammaestrati molti, hai fortificato le mani stanche;
Gle, uèio si mnoge, i ruke iznemogle krijepio si;
4 le tue parole hanno rialzato chi stava cadendo, hai raffermato le ginocchia vacillanti;
Rijeèi su tvoje podizale onoga koji padaše, i utvrðivao si koljena koja klecahu.
5 e ora che il male piomba su te, tu ti lasci abbattere; ora ch’è giunto fino a te, sei tutto smarrito.
A sada kad doðe na tebe, klonuo si; kad se tebe dotaèe, smeo si se.
6 La tua pietà non è forse la tua fiducia, e l’integrità della tua vita la speranza tua?
Nije li pobožnost tvoja bila uzdanje tvoje? i dobrota putova tvojih nadanje tvoje?
7 Ricorda: quale innocente perì mai? e dove furono gli uomini retti mai distrutti?
Opomeni se, ko je prav poginuo, i gdje su pravedni istrijebljeni?
8 Io per me ho visto che coloro che arano iniquità e seminano tormenti, ne mietono i frutti.
Kako sam ja vidio, koji oru muku i siju nevolju, to i žanju.
9 Al soffio di Dio essi periscono, dal vento del suo corruccio son consumati.
Od dihanja Božijega ginu, i od daha nozdara njegovijeh nestaje ih.
10 Spenta è la voce del ruggente, sono spezzati i denti dei leoncelli.
Rika lavu, i glas ljutom lavu i zubi laviæima satiru se.
11 Perisce per mancanza di preda il forte leone, e restan dispersi i piccini della leonessa.
Lav gine nemajuæi lova, i laviæi rasipaju se.
12 Una parola m’è furtivamente giunta, e il mio orecchio ne ha còlto il lieve sussurro.
Još doðe tajno do mene rijeè, i uho moje doèu je malo.
13 Fra i pensieri delle visioni notturne, quando un sonno profondo cade sui mortali,
U mislima o noænijem utvarama, kad tvrd san pada na ljude,
14 uno spavento mi prese, un tremore che mi fece fremer tutte l’ossa.
Strah poduze me i drhat, od kojega ustreptaše sve kosti moje,
15 Uno spirito mi passò dinanzi, e i peli mi si rizzarono addosso.
I duh proðe ispred mene, i dlake na tijelu mojem nakostriješiše se.
16 Si fermò, ma non riconobbi il suo sembiante; una figura mi stava davanti agli occhi e udii una voce sommessa che diceva:
Stade, ali mu ne poznah lica; prilika bijaše pred oèima mojima, i muèeæi èuh glas:
17 “Può il mortale esser giusto dinanzi a Dio? Può l’uomo esser puro dinanzi al suo Fattore?
Eda li je èovjek pravedniji od Boga? eda li je èovjek èistiji od tvorca svojega?
18 Ecco, Iddio non si fida de’ suoi propri servi, e trova difetti nei suoi angeli;
Gle, slugama svojim ne vjeruje, i u anðela svojih nalazi nedostataka;
19 quanto più in quelli che stanno in case d’argilla, che han per fondamento la polvere e son schiacciati al par delle tignuole!
Akamoli u onijeh koji stoje u kuæama zemljanijem, kojima je temelj na prahu i satiru se brže nego moljac.
20 Tra la mattina e la sera sono infranti; periscono per sempre, senza che alcuno se ne accorga.
Od jutra do veèera satru se, i nestane ih navijek da niko i ne opazi.
21 La corda della lor tenda, ecco, è strappata, e muoion senza posseder la sapienza”.
Slava njihova ne prolazi li s njima? Umiru, ali ne u mudrosti.

< Giobbe 4 >