< Job 41 >

1 Kannst du das Krokodil mit der Angel ziehen und mit der Schnur seine Zunge niederdrücken?
“ʻOku ke faʻa fusi hake ʻae levaiatani ʻaki ʻae mātaʻu? Pe ko hono ʻelelo ʻaki ʻae afo ʻoku ke tukutuku hifo?
2 Ziehst du ihm eine Binsenschnur durch die Nase und durchbohrst du mit dem Haken seine Backe?
‌ʻOku ke faʻa ʻai ʻae mātaʻu ki hono ihu? Pe vili ke ʻasi hono kouʻahe ʻaki ʻae talaʻi ʻakau?
3 Wird es dir viel Flehens machen oder dir gute Worte geben?
Te ne fai ʻene ngaahi hū tāumaʻu kiate koe? Te ne lea ʻaki ʻae ngaahi lea malu kiate koe?
4 Wird es einen Vertrag mit dir eingehen, daß du es für immer zum Sklaven nehmest?
Te ne fai ʻae fuakava mo koe? Te ke maʻu ia ko hoʻo tamaioʻeiki ʻo taʻengata?
5 Wirst du mit ihm spielen, wie mit einem Vöglein und kannst du es anbinden für deine Mädchen?
Te ke fakavā mo ia ʻo hangē ko e manupuna? Pe te ke noʻotaki ia maʻa hoʻo kau taʻahine?
6 Feilschen darum die Zunftgenossen, verteilen es unter die Händler?
‌ʻE fai kātoanga ʻaki ia ʻe ho kaumeʻa? Te nau vahevahe ia ki he kakai fakatau?
7 Kannst du sein Haupt mit Stacheln spicken und seinen Kopf mit schwirrenden Harpunen?
‌ʻOku ke faʻa fakapito hono kili ʻi he tao ukamea talatala? Pe ko hono ʻulu ʻi he tao hoka ika?
8 Lege nur deine Hand an es - gedenke, welch' ein Kampf! du wirst's nicht wieder thun.
Hilifaki ho nima kiate ia, manatu ki he tau, pea ʻoua naʻa toe fai hā meʻa.
9 Ja, seine Hoffnung ward betrogen; wird er doch schon bei seinem Anblick hingestreckt.
Vakai, ʻoku taʻeʻaonga ke ʻamanaki kiate ia: ʻikai ʻe tō ki lalo ha tokotaha ʻi he mamata pe kiate ia?
10 So tollkühn ist keiner, daß er es reizen dürfte, - und wer ist, der mir sich stellen dürfte?
‌ʻOku ʻikai ha tokotaha ʻoku loto lahi ʻe fie ueʻi ia ke tuʻu hake: pea ka kuo pehē, ko hai koā ʻe faʻa tuʻu ʻi hoku ʻao?
11 Wer hat mir etwas zuvor gethan, daß ich vergelten müßte? Was irgendwo unter dem Himmel ist, gehört mir!
Ko hai kuo ne tomuʻa fai kiate au koeʻuhi ke u totongi ia? Ko e meʻa kotoa pē ʻoku ʻi lalo langi ʻoku ʻaʻaku ia.
12 Ich darf nicht schweigen von seinen Gliedern, noch von der Stärke und der Schönheit seines Baus.
“ʻE ʻikai te u fakapuli hono ngaahi konga, pe ko hono mālohi, pe ko hono matamatalelei.
13 Wer hat je vorn sein Gewand aufgedeckt, und wer dringt in seines Gebisses Doppelreihen?
Ko hai te ne faʻa ʻilo ʻae mata ʻo hono kofu? Pe ko hai ʻe faʻa haʻu kiate ia mo e palaiteli lou ua?
14 Wer hat je seines Rachens Doppelthor geöffnet? Um seine Zähne rings ist Schrecken!
Ko hai te ne faʻa toʻo ʻae matapā ʻo hono mata? ʻOku fakailifia hono ngaahi nifo ʻoku takatakai.
15 Ein Stolz sind die Rinnen der Schilde, mit festem Siegel verschlossen.
‌ʻOku viki ia ʻi hono ngaahi ʻuno, ʻaia ʻoku tāpuni fakataha ʻo hangē ko e meʻa pulusi maʻu.
16 Eins reiht sich an das andere, kein Lüftchen dringt zwischen sie ein.
‌ʻOku fengūtaki pehē ʻae taha ki he taha, ʻaia ʻoku ʻikai faʻa hū ai ʻae matangi ʻi hona vahaʻa.
17 Jedes hängt am andern fest; sie schließen sich zusammen unzertrennlich.
‌ʻOku nau fehokotaki, ʻo fepikitaki fakataha, pea ʻe ʻikai faʻa vaheʻi.
18 Sein Niesen läßt Licht erglänzen, und seine Augen gleichen der Morgenröte Wimpern.
‌ʻI heʻene mafatua ʻoku ulo ai ʻae maama, pea ʻoku tatau hono mata mo e laumata ʻoe pongipongi.
19 Seinem Rachen entfahren Fackeln, entsprühen Feuerfunken.
‌ʻOku ʻalu atu mei hono ngutu ʻae ngaahi maama ulo, ʻoku puna mei ai kituʻa ʻae ngaahi kalofiama.
20 Aus seinen Nüstern dringt Dampf hervor wie von einem siedenden Topf mit Binsenfeuerung.
‌ʻOku ʻalu atu ʻi hono avaʻi ihu ʻae ʻohuafi, ʻo hangē ko e kulo vai kuo lili, pe ko e fuʻu kulo.
21 Sein Odem entzündet Kohlen, und Flammen entfahren seinem Rachen.
‌ʻOku tutu ʻe heʻene mānava ʻae malala, pea ʻoku ulo mai ʻae afi mei hono ngutu.
22 Auf seinem Halse wohnt die Kraft, und vor ihm her tanzt Verzagen.
‌ʻOku nofo ʻae mālohi ʻi hono kia, pea ʻoku liliu ʻae mamahi ko e fiefia ʻi hono ʻao.
23 Die Wampen seines Leibes haften fest, ihm angegossen unbeweglich.
Ko hono ngaahi ʻioʻi kakano ʻoku piki fakataha: ʻoku mālohi ia ʻi ai; ʻoku ʻikai faʻa ueʻi.
24 Sein Herz ist fest gegossen wie Stein, ja fest gegossen, wie ein unterer Mühlstein.
‌ʻOku mālohi hono loto ʻo hangē ko e maka; ʻio, ʻoku fefeka ʻo hangē ko e konga ʻoe maka tokalalo ʻoe meʻa momosi.
25 Wenn es auffährt, so fürchten sich Helden, geraten vor Schrecken in Verwirrung.
‌ʻOka fokotuʻu hake ia ki ʻolunga, ʻoku manavahē ʻae kau mālohi: ko e meʻa ʻi he faʻa maumau ʻoku nau fakamaʻa ʻakinautolu.
26 Greift man es an mit dem Schwert - so hält das nicht Stand, nicht Lanze, Pfeil und Panzer.
Ko e heletā ʻo ia ʻoku ne tā kiate ia ʻoku ʻikai tau; pe ko e tao, pe ko e tokotoko, mo e kofutau.
27 Es achtet das Eisen für Stroh, für wurmstichig Holz das Erz.
‌ʻOku tatau kiate ia ʻae ʻaione mo e mohuku, ʻae palasa mo e ʻakau popo.
28 Der Sohn des Bogens verjagt es nicht, in Strohhalme verwandeln sich ihm Schleudersteine.
‌ʻE ʻikai hola ia ʻi he ngahau: ʻoku ne liliu ʻae ngaahi makatā ko e veve.
29 Wie Strohhalme gelten ihm Keulen, und es lacht des Sausens der Lanze.
‌ʻOku ne ui ʻae ngaahi ngahau ko e mohuku mōmoa: ʻoku kata ia ʻi he apoapo ʻoe tao.
30 Unten an ihm sind spitzeste Scherben; einen Dreschschlitten breitet es aus auf dem Schlamm.
‌ʻOku ʻi lalo ʻiate ia ʻae ngaahi maka māsila: ʻoku ne folahi ki he pelepela ʻae ngaahi meʻa māsila.
31 Es macht die Tiefe sieden wie einen Topf, macht das Wasser einem Salbenkessel gleich.
‌ʻOku ne fakalili ʻae loloto ʻo hangē ko e kulo: ʻoku ne ngaohi ke tatau ʻae tahi mo e ipu ʻoe meʻa tākai.
32 Hinter ihm leuchtet ein Pfad auf; man hält die Flut für Silberhaar.
‌ʻOku ne fakangingila ʻae hala kimui ʻiate ia; ʻe mahalo ʻe ha taha ʻoku hinehina ʻae loloto.
33 Nichts kommt ihm gleich auf Erden, ihm, das geschaffen ist, sich nie zu fürchten.
‌ʻOku ʻikai hano tatau ʻi he fonua, ʻaia kuo ngaohi ke taʻemanavahē.
34 Auf alles Hohe sieht es herab - ein König ist es über alle Stolzen!
‌ʻOku ne vakai ki he ngaahi meʻa māʻolunga kotoa pē: ko e tuʻi ia ki he ngaahi fānau kotoa pē ʻoe laukau.”

< Job 41 >