< Job 20 >

1 Zophar aus Naama antwortete und sprach:
A LAILA olelo aku la o Zopara, no Naama, i aku la,
2 Darum antworten mir meine Gedanken, und weil es in mir mächtig stürmt:
O kuu mau manao ka mea e olelo aku ai au, A no kuu ikaika iloko o'u.
3 mich beschimpfende Rüge muß ich hören, und der Geist giebt mir Antwort aus meiner Einsicht.
O ke ao ana o kuu hoinoia ka'u i lohe, A o ka uhane o kuu naauao, oia ka'u mea e pane aku nei.
4 Kennst du denn nicht die alte Wahrheit - so alt, als Menschen auf der Erde leben, -
Ua ike anei oe i keia, mai ka wa kahiko mai, Mai ka manawa i hoonohoia'i ke kanaka maluna o ka honua,
5 daß der Gottlosen Jubel nicht lange währt, und des Ruchlosen Freude nur einen Augenblick?
O ka olioli o ka poe hewa, he pokole ia, A o ka lealea o ka aia, no ka minute ia?
6 Oba auch sein hoher Mut sich bis zum Himmel erhebt, und sein Haupt bis an die Wolken reicht,
Ina e pii ae kona kiekie i na lani, A e hiki kona poo i na ao;
7 gleich seinem Kote schwindet er für immer; die ihn sahen, sprechen: Wo ist er?
E nalo loa oia e like me kona lepo: E olelo nuanei ka poe i ike ia ia, Auhea oia?
8 Wie ein Traum verfliegt er spurlos und wird verscheucht wie ein Nachtgesicht.
E like me ka moeuhane e lele aku ia, aole e loaa oia: A e holo aku oia e like me ka hihio o ka po.
9 Das Auge, das ihn geschaut, schaut ihn nicht wieder, und seine Stätte sieht ihn nimmermehr.
O ka maka i ike ia ia, aole ia e ike hou ia ia; Aole hoi e ike hou kona wahi ia ia.
10 Seine Kinder müssen die Armen begütigen, seine Hände das Gut herausgeben.
E hoolaulea kana mau keiki i ka poe ilihune, A e hoihoi aku kona mau lima i ko lakou waiwai.
11 Ist auch sein Gebein voll Jugendkraft, sie muß sich mit ihm in die Erde betten.
Ua piha kona mau iwi i kona opiopio, A e moe pu ia me ia ma ka lepo.
12 Wenn seinem Munde süß das Böse schmeckt, wenn er es unter seiner Zunge birgt,
Ina e ono ka hewa ma kona wana, A e huna ia mea malalo o kona alelo;
13 es spart und nicht fahren lassen will und es inmitten seines Gaumens zurückhält:
Ina e aua ia mea, a haalele ole ia, A e malama hoi ia mawaena konu o kona waha;
14 seine Speise verwandelt sich in seinen Eingeweiden, - zu Natterngalle in seinem Inneren.
O ka ai iloko o kona naau e hoololiia, Oia ka mea make o na moonihoawa iloko ona.
15 Hab und Gut verschlang er - er muß es ausspeien: aus seinem Bauche treibt es Gott.
Ua moni no ia i ka waiwai, A e luai hou aku no ia mea; Na ke Akua e hoohemo ia mea mai kona opu aku.
16 Natterngift sog er ein, es tötet ihn der Viper Zunge.
E omo no oia i ka mea make o na moonihoawa: O ke elelo o ka moomake e pepehi ia ia.
17 Nicht darf er sich der Bäche freun, der flutenden Ströme von Honig und Dickmilch.
Aole ia e ike i ua kahawai, I na muliwai, me na kahawai o ka meli, a me ka waiu.
18 Heraus giebt er das Erarbeitete, verschluckt es nicht, des eingetauschten Guts wird er nicht froh.
E hoihoi aku no ia i ka mea ana i luhi ai, aole ia e moni iho ia; E like me ka waiwai e hoihoiia'aku, aole ia e olioli ilaila.
19 Denn er schlug Arme nieder, ließ sie liegen - ein Haus riß er an sich, aber er baut es nicht aus.
No ka mea, na hookaumaha, ua haalele i ka poe ilihune; Ua lawe wale aku ia i ka hale ana i kukulu ole ai.
20 Denn er kannte keine Ruhe in seinem Bauche; doch mit dem, woran er hängt, entkommt er nicht.
No ia hoi, aole ia e ike i ka oluolu maloko o kona opu, Aole ia e hookoe i kana mea i makemake ai.
21 Nichts entging seiner Gier, darum hat sein Gut keinen Bestand.
Aohe mea e koe no kana ai; Nolaila, aole he manaolana no kona pomaikai.
22 In der Fülle seines Überflusses wird ihm Angst, die ganze Gewalt des Elends kommt über ihn.
Ma ka nui ana o kona waiwai, e hiki ka popilikia ia ia; O kela lima keia lima o ka poino e hiki mai ia maluna ona.
23 Dann geschieht's: um seinen Bauch zu füllen, entsendet er in ihn seines Zornes Glut und läßt auf ihn regnen in sein Gedärm hinein.
I ka wa e hoopiha ai ia i kona opu, E hoolei mai no ko Akua i kona inaina maluna ona, A e hooua mai no ia maluna ona i kana ai ana.
24 Flieht er vor der eisernen Rüstung, so durchbohrt ihn der eherne Bogen.
E holo aku ia mai ka mea kana hao aku, E houia oia i ke kakaka keleawe.
25 Er sieht, da kommt's aus dem Rücken, und der blitzende Stahl geht aus seiner Galle - über ihm lagern Schrecken!
Hukiia mai la ia a puka ae mai ke kino mai; A puka ae hoi ka pahikaua huali mai kona au mai; Maluna ona na mea weliweli.
26 Alles Unglück ist aufgespart seinen Schätzen, ein Feuer verzehrt ihn, das nicht angefacht ward; es weidet ab den Überrest in seinem Zelt.
Ua hoahuia ka poino a pau no kona waiwai; O ke ahi i hoa ole ia e hoopau ia ia; E popilikia ka mea o koe iloko o kona halelewa.
27 Der Himmel deckt seine Schuld auf, und die Erde erhebt sich feindselig wider ihn.
E hoike mai ka lani i kona hewa; E ku e mai ka honua ia ia.
28 Ins Elend geht seines Hauses Ertrag, zerrinnendes Wasser an seinem Zornestag.
O ka waiwai o kona hale, e nalowale ia, E uininiia aku ia i ka la o kona inaina.
29 Das ist das Los des gottlosen Menschen von seiten Gottes, und das Erbteil das ihm vom Höchsten beschieden ward!
Oia ka uku o ke kanaka hewa mai ke Akua mai, Oia kona hoilina i oleloia mai e ke Akua.

< Job 20 >