< Job 7 >

1 “Isn’t a man forced to labor on earth? Aren’t his days like the days of a hired hand?
Nije li èovjek na vojsci na zemlji? a dani njegovi nijesu li kao dani nadnièarski?
2 As a servant who earnestly desires the shadow, as a hireling who looks for his wages,
Kao što sluga uzdiše za sjenom i kao što nadnièar èeka da svrši,
3 so I am made to possess months of misery, wearisome nights are appointed to me.
Tako su meni dati u našljedstvo mjeseci zaludni i noæi muène odreðene mi.
4 When I lie down, I say, ‘When will I arise, and the night be gone?’ I toss and turn until the dawning of the day.
Kad legnem, govorim: kad æu ustati? i kad æe proæi noæ? i sitim se prevræuæi se do svanuæa.
5 My flesh is clothed with worms and clods of dust. My skin closes up, and breaks out afresh.
Tijelo je moje obuèeno u crve i u grude zemljane, koža moja puca i rašèinja se.
6 My days are swifter than a weaver’s shuttle, and are spent without hope.
Dani moji brži biše od èunka, i proðoše bez nadanja.
7 Oh remember that my life is a breath. My eye will no more see good.
Opomeni se da je moj život vjetar, da oko moje neæe više vidjeti dobra,
8 The eye of him who sees me will see me no more. Your eyes will be on me, but I will not be.
Niti æe me vidjeti oko koje me je viðalo; i tvoje oèi kad pogledaju na me, mene neæe biti.
9 As the cloud is consumed and vanishes away, so he who goes down to Sheol will come up no more. (Sheol h7585)
Kao što se oblak razilazi i nestaje ga, tako ko siðe u grob, neæe izaæi, (Sheol h7585)
10 He will return no more to his house, neither will his place know him any more.
Neæe se više vratiti kuæi svojoj, niti æe ga više poznati mjesto njegovo.
11 “Therefore I will not keep silent. I will speak in the anguish of my spirit. I will complain in the bitterness of my soul.
Zato ja neæu braniti ustima svojim, govoriæu u tuzi duha svojega, naricati u jadu duše svoje.
12 Am I a sea, or a sea monster, that you put a guard over me?
Eda li sam more ili kit, te si namjestio stražu oko mene?
13 When I say, ‘My bed will comfort me. My couch will ease my complaint,’
Kad reèem: potješiæe me odar moj, postelja æe mi moja oblakšati tužnjavu,
14 then you scare me with dreams and terrify me through visions,
Tada me strašiš snima i prepadaš me utvarama,
15 so that my soul chooses strangling, death rather than my bones.
Te duša moja voli biti udavljena, voli smrt nego kosti moje.
16 I loathe my life. I don’t want to live forever. Leave me alone, for my days are but a breath.
Dodijalo mi je; neæu dovijeka živjeti; proði me se; jer su dani moji taština.
17 What is man, that you should magnify him, that you should set your mind on him,
Šta je èovjek da ga mnogo cijeniš i da mariš za nj?
18 that you should visit him every morning, and test him every moment?
Da ga pohodiš svako jutro, i svaki èas kušaš ga?
19 How long will you not look away from me, nor leave me alone until I swallow down my spittle?
Kad æeš se odvratiti od mene i pustiti me da progutam pljuvanku svoju?
20 If I have sinned, what do I do to you, you watcher of men? Why have you set me as a mark for you, so that I am a burden to myself?
Zgriješio sam; šta æu ti èiniti, o èuvaru ljudski? zašto si me metnuo sebi za biljegu, te sam sebi na tegobu?
21 Why do you not pardon my disobedience, and take away my iniquity? For now will I lie down in the dust. You will seek me diligently, but I will not be.”
Zašto mi ne oprostiš grijeh moj i ne ukloniš moje bezakonje? jer æu sad leæi u prah, i kad me potražiš, mene neæe biti.

< Job 7 >