Psalmi 77

1 Zborovođi. Po Jedutunu. Asafov. Psalam. Glasom svojim Bogu vapijem, glas mi se Bogu diže i on me čuje.

2 U dan nevolje tražim Gospodina, noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, ne može se utješit' duša moja.

3 Spominjem se Boga i uzdišem; kad razmišljam, daha mi nestane.

4 Vjeđe moje držiš, potresen sam, ne mogu govoriti.

5 Mislim na drevne dane i sjećam se davnih godina;

6 razmišljam noću u srcu, mislim, i duh moj ispituje:

7 “Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek i hoće li ikad još biti milostiv?

8 Je li njegova dobrota minula zauvijek, njegovo obećanje propalo za sva pokoljenja?

9 Zar Bog je zaboravio da se smiluje, ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje?”

10 I govorim: “Ovo je bol moja: promijenila se desnica Višnjega.”

11 Spominjem se djela Jahvinih, sjećam se tvojih pradavnih čudesa.

12 Promatram sva djela tvoja, razmatram ono što si učinio.

13 Svet je tvoj put, o Bože: koji je bog tako velik kao Bog naš?

14 Ti si Bog koji čudesa stvaraš, na pucima si pokazao silu svoju.

15 Mišicom si izbavio narod svoj, sinove Jakovljeve i Josipove.

16 Vode te ugledaše, Bože, ugledaše te vode i ustuknuše, bezdani se uzburkaše.

17 Oblaci prosuše vode, oblaci zatutnjiše gromom i tvoje strijele poletješe.

18 Grmljavina tvoja u vihoru zaori, munje rasvijetliše krug zemaljski, zemlja se zatrese i zadrhta.

19 Kroz more put se otvori tebi i tvoja staza kroz vode goleme, a tragova tvojih nitko ne vidje.

20 Ti si svoj narod vodio kao stado rukama Mojsija i Arona.