Job 9

1 Job progovori i reče:

Et respondens Iob, ait:

2 “Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo?

Vere scio quod ita sit, et quod non iustificetur homo compositus Deo.

3 Ako bi se tkogod htio prÓeti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću.

Si voluerit contendere cum eo, non poterit ei respondere unum pro mille.

4 Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro?

Sapiens corde est, et fortis robore: quis restitit ei, et pacem habuit?

5 On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće.

Qui transtulit montes, et nescierunt hi quos subvertit in furore suo.

6 Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove.

Qui commovet terram de loco suo, et columnæ eius concutiuntur.

7 Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa, on pečatom svojim i zvijezde pečati.

Qui præcipit Soli, et non oritur: et stellas claudit quasi sub signaculo:

8 Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao.

Qui extendit cælos solus, et graditur super fluctus maris.

9 Stvorio je Medvjede i Oriona, Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu.

Qui facit Arcturum, et Oriona, et Hyadas, et interiora austri.

10 Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit' ne mogu.

Qui facit magna, et incomprehensibilia, et mirabilia, quorum non est numerus.

11 Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam.

Si venerit ad me, non videbo eum: si abierit, non intelligam.

12 Ugrabi li što, tko će mu to priječit, i tko ga pitat smije: 'Što si učinio?'

Si repente interroget, quis respondebit ei? vel quis dicere potest: Cur ita facis?

13 Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poniču saveznici Rahaba.

Deus, cuius iræ nemo resistere potest, et sub quo curvantur qui portant orbem.

14 Pa kako onda da njemu odgovorim, koju riječ da protiv njega izaberem?

Quantus ergo sum ego, ut respondeam ei, et loquar verbis meis cum eo?

15 I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio.

Qui etiam si habuero quippiam iustum, non respondebo, sed meum iudicem deprecabor.

16 A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša.

Et cum invocantem exaudierit me, non credo quod audierit vocem meam.

17 Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava.

In turbine enim conteret me, et multiplicabit vulnera mea etiam sine causa.

18 Ni časa jednoga predahnut' mi ne da, nego mene svakom gorčinom napaja!

Non concedit requiescere spiritum meum, et implet me amaritudinibus.

19 Ako je na snagu - tÓa on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud?

Si fortitudo quæritur, robustissimus est: si æquitas iudicii, nemo audet pro me testimonium dicere.

20 Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila.

Si iustificare me voluero, os meum condemnabit me: si innocentem ostendero, pravum me comprobabit.

21 A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao!

Etiam si simplex fuero, hoc ipsum ignorabit anima mea, et tædebit me vitæ meæ.

22 Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava.

Unum est quod locutus sum, et innocentem et impium ipse consumit.

23 I bič smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih.

Si flagellat, occidat semel, et non de pœnis innocentum rideat.

24 U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda?

Terra data est in manus impii, vultum iudicum eius operit: quod si non ille est, quis ergo est?

25 Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.'

Dies mei velociores fuerunt cursore: fugerunt, et non viderunt bonum.

26 K'o čamci od rogoza hitro promiču, k'o orao na plijen kada se zaleti.

Pertransierunt quasi naves poma portantes, sicut aquila volans ad escam.

27 Kažem li: zaboravit ću jadikovku, razvedrit ću lice i veseo biti,

Cum dixero: Nequaquam ita loquar: commuto faciem meam, et dolore torqueor.

28 od mojih me muka groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim.

Verebar omnia opera mea, sciens quod non parceres delinquenti.

29 Ako li sam grešan, tÓa čemu onda da zalud mučim sebe.

Si autem et sic impius sum, quare frustra laboravi?

30 Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio,

Si lotus fuero quasi aquis nivis, et fulserit velut mundissimæ manus meæ:

31 u veću bi me nečist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine!

Tamen sordibus intinges me, et abominabuntur me vestimenta mea.

32 Nije čovjek k'o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti.

Neque enim viro qui similis mei est, respondebo: nec qui mecum in iudicio ex æquo possit audiri.

33 Niti kakva suca ima među nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu,

Non est qui utrumque valeat arguere, et ponere manum suam in ambobus.

34 da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši!

Auferat a me virgam suam, et pavor eius non me terreat.

35 Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima!

Loquar, et non timebo eum: neque enim possum metuens respondere.