< Job 7 >

1 Nije l' vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika?
“¿No es la vida de los seres humanos como una condena a trabajos forzados? ¿No pasan sus días como los de un jornalero?
2 Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka,
Como un esclavo que anhela un poco de sombra, como un obrero que espera ansiosamente el día de la paga,
3 mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.
me han tocado meses de vacío y noches de miseria.
4 Liježuć' mislim svagda: 'Kada ću ustati?' A dižuć se: 'Kada večer dočekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.
Cuando me acuesto me pregunto: ‘¿Cuándo me levantaré?’ Pero la noche sigue y sigue, y doy vueltas en la cama hasta el amanecer.
5 PÓut moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raščinja se.
Mi cuerpo está cubierto de gusanos y sucio; mi piel está agrietada, con llagas que supuran.
6 Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.
Mis días pasan más rápido que la lanzadera de un tejedor y llegan a su fin sin esperanza.
7 Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet' sreće!
Recuerda que mi vida es sólo un soplo; no volveré a ver la felicidad.
8 Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem.
Los que me miran ya no me verán; sus ojos me buscarán, pero yo me habré ido.
9 Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siđe, više ne izlazi. (Sheol h7585)
Cuando una nube desaparece, se va, al igual que quien baja al Seol no vuelve a subir. (Sheol h7585)
10 Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje.
Nunca volverán a casa, y la gente que conocían los olvidará.
11 Ustima ja svojim stoga branit' neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati.
“Entonces no, no me callaré; hablaré en la agonía de mi espíritu; me quejaré en la amargura de mi alma.
12 Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio?
¿Acaso soy el mar, o soy un monstruo marino para que ustedes tengan que cuidarme?
13 Kažem li: 'Na logu ću se smirit', ležaj će mi olakšati muke',
Si me digo a mí mismo: ‘Me sentiré mejor si me acuesto en mi cama’, o ‘me servirá recostarme en mi sofá’,
14 snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim.
entonces me asustas tanto con sueños y con visiones
15 Kamo sreće da mi se zadavit'! Smrt mi je od patnja mojih draža.
que prefiero ser estrangulado; prefiero morir antes que convertirme en un simple saco de huesos.
16 Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji!
“¡Odio mi vida! Sé que no viviré mucho tiempo. Déjame en paz porque mi vida es sólo un soplo.
17 Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao
¿Por qué los seres humanos son tan importantes para ti? ¿Por qué te preocupas tanto por ellos
18 i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš?
que los vigilas cada mañana y los examinas a cada momento? ¿No dejarás nunca de mirarme?
19 Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvačku progutat'?
¿No me dejarás nunca en paz el tiempo suficiente para recuperar el aliento?
20 Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si k'o metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao?
¿Qué he hecho mal? ¿Qué te he hecho, Vigilante de la Humanidad? ¿Por qué me has convertido en tu objetivo, de tal modo que soy una carga hasta para mí mismo?
21 Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al' me biti neće.”
Si es así, ¿por qué no perdonas mis pecados y quitas mi culpa? Ahora mismo voy a tumbarme en el polvo, y aunque me busques, me habré ido”.

< Job 7 >