Job 41
1 Zar loviš Levijatana udicom? Zar ćeš mu jezik zažvalit' užetom?
Hoæeš li udicom izvuæi krokodila ili užem podvezati mu jezik?
2 Zar mu nozdrve trskom probost' možeš ili mu kukom probiti vilicu?
Hoæeš li mu provuæi situ kroz nos? ili mu šiljkom provrtjeti èeljusti?
3 Hoće li te on preklinjat' za milost, hoće li s tobom blago govoriti?
Hoæe li te mnogo moliti, ili æe ti laskati?
4 I zar će s tobom savez on sklopiti da sveg života tebi sluga bude?
Hoæe li uèiniti vjeru s tobom da ga uzmeš da ti bude sluga dovijeka?
5 Hoćeš li se s njim k'o s pticom poigrat' i vezat' ga da kćeri razveseliš?
Hoæeš li se igrati s njim kao sa pticom, ili æeš ga vezati djevojkama svojim?
6 Hoće li se za nj cjenkati ribari, među sobom podijelit' ga trgovci?
Hoæe li se njim èastiti drugovi? razdijeliti ga meðu trgovce?
7 Možeš li kopljem njemu kožu izbost ili glavu mu probiti ostima?
Hoæeš li mu napuniti kožu šiljcima i glavu ostvama?
8 Podigni de ruku svoju na njega: za boj se spremi - bit će ti posljednji!
Digni na nj ruku svoju; neæeš više pominjati boja.
9 Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba.
Gle, zaludu je nadati mu se; kad ga samo ugleda èovjek, ne pada li?
10 Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit'?
Nema slobodna koji bi ga probudio; a ko æe stati preda me?
11 Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema!
Ko mi je prije dao što, da mu vratim? što je god pod svijem nebom, moje je.
12 Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa.
Neæu muèati o udima njegovijem ni o sili ni o ljepoti stasa njegova.
13 Tko mu smije razodjenut' odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop?
Ko æe mu uzgrnuti gornju odjeæu? k èeljustima njegovijem ko æe pristupiti?
14 Tko će mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih?
Vrata od grla njegova ko æe otvoriti? strah je oko zuba njegovijeh.
15 Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim.
Krljušti su mu jaki štitovi spojeni tvrdo.
16 Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao.
Blizu su jedna do druge da ni vjetar ne ulazi meðu njih.
17 Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu.
Jedna je za drugu prionula, drže se i ne rastavljaju se.
18 Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu.
Kad kiha kao da munja sijeva, a oèi su mu kao trepavice u zore.
19 Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju.
Iz usta mu izlaze luèevi, i iskre ognjene skaèu.
20 Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri.
Iz nozdrva mu izlazi dim kao iz vreloga lonca ili kotla.
21 Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču.
Dah njegov raspaljuje ugljevlje i plamen mu izlazi iz usta.
22 U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire.
U vratu mu stoji sila, i pred njim ide strah.
23 Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini.
Udi mesa njegova spojeni su, jednostavno je na njemu, ne razmièe se.
24 Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno.
Srce mu je tvrdo kao kamen, tvrdo kao donji žrvanj.
25 Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni.
Kad se digne, dršæu junaci, i od straha oèišæaju se od grijeha svojih.
26 Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela.
Da ga udari maè, ne može se održati, ni koplje ni strijela ni oklop.
27 Poput slame je za njega željezo, mjed je k'o drvo iscrvotočeno.
Njemu je gvožðe kao pljeva, a mjed kao trulo drvo.
28 On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj k'o pljeva pada.
Neæe ga potjerati strijela, kamenje iz praæe njemu je kao slamka;
29 K'o slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim.
Kao slama su mu ubojne sprave, i smije se baèenom koplju.
30 Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljačom.
Pod njim su oštri crepovi, stere sebi oštre stvari u glibu.
31 Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu.
Èini, te vri dubina kao lonac, i more se muti kao u stupi.
32 Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva.
Za sobom ostavlja svijetlu stazu, rekao bi da je bezdana osijedjela.
33 Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv.
Ništa nema na zemlji da bi se isporedilo s njim, da bi stvoreno bilo da se nièega ne boji.
34 I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim.”
Što je god visoko prezire, car je nad svijem zvijerjem.
