Job 4

1 Tad prozbori Elifaz Temanac i reče:

Tada odgovori Elifas Temanac i reèe:

2 “Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od riječi!

Ako ti progovorimo, da ti neæe biti dosadno? ali ko bi se mogao uzdržati da ne govori?

3 Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice;

Gle, uèio si mnoge, i ruke iznemogle krijepio si;

4 riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava.

Rijeèi su tvoje podizale onoga koji padaše, i utvrðivao si koljena koja klecahu.

5 A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo!

A sada kad doðe na tebe, klonuo si; kad se tebe dotaèe, smeo si se.

6 Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje?

Nije li pobožnost tvoja bila uzdanje tvoje? i dobrota putova tvojih nadanje tvoje?

7 TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici?

Opomeni se, ko je prav poginuo, i gdje su pravedni istrijebljeni?

8 Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti.

Kako sam ja vidio, koji oru muku i siju nevolju, to i žanju.

9 Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje.

Od dihanja Božijega ginu, i od daha nozdara njegovijeh nestaje ih.

10 Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića.

Rika lavu, i glas ljutom lavu i zubi laviæima satiru se.

11 Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini.

Lav gine nemajuæi lova, i laviæi rasipaju se.

12 Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo.

Još doðe tajno do mene rijeè, i uho moje doèu je malo.

13 Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada,

U mislima o noænijem utvarama, kad tvrd san pada na ljude,

14 strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle.

Strah poduze me i drhat, od kojega ustreptaše sve kosti moje,

15 Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu.

I duh proðe ispred mene, i dlake na tijelu mojem nakostriješiše se.

16 Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat:

Stade, ali mu ne poznah lica; prilika bijaše pred oèima mojima, i muèeæi èuh glas:

17 'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem?

Eda li je èovjek pravedniji od Boga? eda li je èovjek èistiji od tvorca svojega?

18 Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje -

Gle, slugama svojim ne vjeruje, i u anðela svojih nalazi nedostataka;

19 kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru:

Akamoli u onijeh koji stoje u kuæama zemljanijem, kojima je temelj na prahu i satiru se brže nego moljac.

20 od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi.

Od jutra do veèera satru se, i nestane ih navijek da niko i ne opazi.

21 Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.'

Slava njihova ne prolazi li s njima? Umiru, ali ne u mudrosti.