Job 37

1 Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskočiti hoće.

Super hoc expavit cor meum, et emotum est de loco suo.

2 Čujte, čujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi.

Audite auditionem in terrore vocis eius, et sonum de ore illius procedentem.

3 Gle, munja lijeće preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje -

Subter omnes cælos ipse considerat, et lumen illius super terminos terræ.

4 iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veličajnim. Munje mu lete, nitko ih ne priječi, tek što mu je glas jednom odjeknuo.

Post eum rugiet sonitus, tonabit voce magnitudinis suæ, et non investigabitur, cum audita fuerit vox eius.

5 Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara.

Tonabit Deus in voce sua mirabiliter, qui facit magna et inscrutabilia.

6 Kad snijegu kaže: 'Zasniježi po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljuštite silno!'

Qui præcipit nivi ut descendat in terram, et hiemis pluviis, et imbri fortitudinis suæ.

7 svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo.

Qui in manu omnium hominum signat, ut noverint singuli opera sua.

8 U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šćućure ležaju.

Ingredietur bestia latibulum, et in antro suo morabitur.

9 S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose.

Ab interioribus egredietur tempestas, et ab Arcturo frigus.

10 Već led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina.

Flante Deo concrescit gelu, et rursum latissimæ funduntur aquæ.

11 I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama;

Frumentum desiderat nubes, et nubes spargunt lumen suum.

12 kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to će izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga.

Quæ lustrant per circuitum, quocumque eas voluntas gubernantis duxerit, ad omne quod præceperit illis super faciem orbis terrarum:

13 Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrđem obdari.

Sive in una tribu, sive in terra sua, sive in quocumque loco misericordiæ suæ eas iusserit inveniri.

14 Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja čudesna.

Ausculta hæc Iob: sta, et considera mirabilia Dei.

15 Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta?

Numquid scis quando præceperit Deus pluviis, ut ostenderent lucem nubium eius?

16 Znaš li o čem vise gore oblaci? Čudesna to su znanja savršenog.

Numquid nosti semitas nubium magnas, et perfectas scientias?

17 Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre?

Nonne vestimenta tua calida sunt, cum perflata fuerit terra Austro?

18 Zar si nebesa s njim ti razapeo, čvrsta poput ogledala livenog?

Tu forsitan cum eo fabricatus es cælos, qui solidissimi quasi ære fusi sunt.

19 DÓe naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više.

Ostende nobis quid dicamus illi: nos quippe involvimur tenebris.

20 Zar ćeš mu reći: 'Hoću govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati?

Quis narrabit ei quæ loquor? etiam si locutus fuerit homo, devorabitur.

21 Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri?

At nunc non vident lucem: subito aer cogetur in nubes, et ventus transiens fugabit eas.

22 Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu!

Ab Aquilone aurum venit, et ad Deum formidolosa laudatio.

23 Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači.

Digne eum invenire non possumus: magnus fortitudine, et iudicio, et iustitia et enarrari non potest.

24 Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!”

Ideo timebunt eum viri, et non audebunt contemplari omnes, qui sibi videntur esse sapientes.