< Job 3 >

1 Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;
Post haec aperuit Iob os suum, et maledixit diei suo,
2 poče svoju besjedu i reče:
et locutus est.
3 “O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!'
Pereat dies in qua natus sum, et nox in qua dictum est: Conceptus est homo.
4 U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!
Dies ille vertatur in tenebras, non requirat eum Deus desuper, et non illustretur lumine.
5 Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!
Obscurent eum tenebrae et umbra mortis, occupet eum caligo, et involvatur amaritudine.
6 O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci!
Noctem illam tenebrosus turbo possideat, non computetur in diebus anni, nec numeretur in mensibus:
7 A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje!
Sit nox illa solitaria, nec laude digna:
8 Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri!
Maledicant ei qui maledicunt diei, qui parati sunt suscitare Leviathan:
9 Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda!
Obtenebrentur stellae caligine eius: expectet lucem et non videat, nec ortum surgentis aurorae:
10 Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!
Quia non conclusit ostia ventris, qui portavit me, nec abstulit mala ab oculis meis.
11 Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe?
Quare non in vulva mortuus sum, egressus ex utero non statim perii?
12 Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?
Quare exceptus genibus? cur lactatus uberibus?
13 U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao
Nunc enim dormiens silerem, et somno meo requiescerem:
14 s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,
Cum regibus et consulibus terrae, qui aedificant sibi solitudines:
15 ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili.
Aut cum principibus, qui possident aurum, et replent domos suas argento:
16 Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje.
Aut sicut abortivum absconditum non subsisterem, vel qui concepti non viderunt lucem.
17 Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.
Ibi impii cessaverunt a tumultu, et ibi requieverunt fessi robore.
18 Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara.
Et quondam vincti pariter sine molestia, non audierunt vocem exactoris.
19 Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.
Parvus et magnus ibi sunt, et servus liber a domino suo.
20 Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše
Quare misero data est lux, et vita his, qui in amaritudine animae sunt?
21 koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?
qui expectant mortem, et non venit, quasi effodientes thesaurum:
22 Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli.
Gaudentque vehementer cum invenerint sepulchrum.
23 Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?
Viro cuius abscondita est via, et circumdedit eum Deus tenebris?
24 Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici.
Antequam comedam suspiro: et tamquam inundantes aquae, sic rugitus meus:
25 Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah.
Quia timor, quem timebam, evenit mihi: et quod verebar accidit.
26 Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka.”
Nonne dissimulavi? nonne silui? nonne quievi? et venit super me indignatio.

< Job 3 >