< Job 14 >
1 Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.
L’uomo, nato di donna, vive pochi giorni, e sazio d’affanni.
2 K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'.
Spunta come un fiore, poi è reciso; fugge come un’ombra, e non dura.
3 Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?
E sopra un essere così, tu tieni gli occhi aperti! e mi fai comparir teco in giudizio!
4 Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko!
Chi può trarre una cosa pura da una impura? Nessuno.
5 Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,
Giacché i suoi giorni son fissati, e il numero de’ suoi mesi dipende da te, e tu gli hai posto un termine ch’egli non può varcare,
6 skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa.
storna da lui lo sguardo, sì ch’egli abbia un po’ di requie, e possa godere come un operaio la fine della sua giornata.
7 TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.
Per l’albero, almeno c’è speranza; se è tagliato, rigermoglia e continua a metter rampolli.
8 Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,
Quando la sua radice è invecchiata sotto terra, e il suo tronco muore nel suolo,
9 oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo.
a sentir l’acqua, rinverdisce e mette rami come una pianta nuova.
10 Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?
Ma l’uomo muore e perde ogni forza; il mortale spira e… dov’è egli?
11 Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema',
Le acque del lago se ne vanno, il fiume vien meno e si prosciuga;
12 al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.
così l’uomo giace, e non risorge più; finché non vi sian più cieli, ei non si risveglierà né sarà più destato dal suo sonno.
13 O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti, (Sheol )
Oh, volessi tu nascondermi nel soggiorno de’ morti, tenermi occulto finché l’ira tua sia passata, fissarmi un termine, e poi ricordarti di me!… (Sheol )
14 - jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.
Se l’uomo, dopo morto, potesse ritornare in vita, aspetterei tutti i giorni della mia fazione, finché giungesse l’ora del mio cambio;
15 Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.
tu mi chiameresti e io risponderei, tu brameresti rivedere l’opera delle tue mani.
16 A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,
Ma ora tu conti i miei passi, tu osservi i miei peccati;
17 u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao.
le mie trasgressioni sono sigillate in un sacco, e alle mie iniquità, altre ne aggiungi.
18 Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali,
La montagna frana e scompare, la rupe e divelta dal suo luogo,
19 k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku.
le acque rodono la pietra, le loro inondazioni trascinan via la terra: così tu distruggi la speranza dell’uomo.
20 Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen.
Tu lo sopraffai una volta per sempre, ed egli se ne va; gli muti il sembiante, e lo mandi via.
21 Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.
Se i suoi figliuoli salgono in onore, egli lo ignora; se vengono in dispregio, ei non lo vede;
22 On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života.”
questo solo sente: che il suo corpo soffre, che l’anima sua è in lutto”.