Propovjednik 1
1 Misli Propovjednika, Davidova sina, kralja u Jeruzalemu.
Rijeèi propovjednika sina Davidova cara u Jerusalimu.
2 Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!
Taština nad taštinama, veli propovjednik, taština nad taštinama, sve je taština.
3 Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?
Kaka je korist èovjeku od svega truda njegova, kojim se trudi pod suncem?
4 Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje.
Naraštaj jedan odlazi i drugi dolazi, a zemlja stoji uvijek.
5 Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi.
Sunce izlazi i zalazi, i opet hiti na mjesto svoje odakle izlazi.
6 Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.
Vjetar ide na jug i obræe se na sjever: ide jednako obræuæi se, i u obrtanju svom vraæa se.
7 Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok.
Sve rijeke teku u more, i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraæaju da opet teku.
8 Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale.
Sve je muèno, da èovjek ne može iskazati; oko se ne može nagledati, niti se uho može naslušati.
9 Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.
Što je bilo to æe biti, što se èinilo to æe se èiniti, i nema ništa novo pod suncem.
10 Ima li išta o čemu bi se moglo reći: “Gle, ovo je novo!” Sve je već davno prije nas postojalo.
Ima li što za što bi ko rekao: vidi, to je novo? Veæ je bilo za vijekova koji su bili prije nas.
11 Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.
Ne pominje se što je prije bilo; ni ono što æe poslije biti neæe se pominjati u onijeh koji æe poslije nastati.
12 Ja, Propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jeruzalemu.
Ja propovjednik bijah car nad Izrailjem u Jerusalimu;
13 I trudih se da mudrošću istražim i dokučim sve što biva pod nebom; o, kako mučnu zadaću zadade Bog sinovima ljudskim.
I upravih srce svoje da tražim i razberem mudrošæu sve što biva pod nebom; taj muèni posao dade Bog sinovima ljudskim da se muèe oko njega.
14 Vidjeh sve što se čini pod suncem: kakve li ispraznosti i puste tlapnje!
Vidjeh sve što biva pod suncem, i gle, sve je taština i muka duhu.
15 Što je krivo, ne može se ispraviti; čega nema, izbrojiti se ne može.
Što je krivo ne može se ispraviti, i nedostaci ne mogu se izbrojiti.
16 Rekoh onda sam sebi: “Gle, stekao sam veću mudrost nego bilo tko od mojih prethodnika u Jeruzalemu. Duh moj sabrao je golemu mudrost i znanje.”
Ja rekoh u srcu svom govoreæi: evo, ja postah velik, i pretekoh mudrošæu sve koji biše prije mene u Jerusalimu, i srce moje vidje mnogo mudrosti i znanja.
17 Mudrost pomnjivo proučih, a tako i glupost i ludost, ali sam spoznao da je to pusta tlapnja.
I upravih srce svoje da poznam mudrost i da poznam bezumlje i ludost; pa doznah da je i to muka duhu.
18 Mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli.
Jer gdje je mnogo mudrosti, mnogo je brige, i ko umnožava znanje, umnožava muku.
