Propovjednik 3

1 Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.

Svemu ima vrijeme, i svakom poslu pod nebom ima vrijeme.

2 Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog.

Ima vrijeme kad se raða, i vrijeme kad se umire; vrijeme kad se sadi, i vrijeme kad se èupa posaðeno;

3 Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja.

Vrijeme kad se ubija, i vrijeme kad se iscjeljuje; vrijeme kad se razvaljuje, i vrijeme kad se gradi.

4 Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.

Vrijeme plaèu i vrijeme smijehu; vrijeme ridanju i vrijeme igranju;

5 Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje.

Vrijeme kad se razmeæe kamenje, i vrijeme kad se skuplja kamenje; vrijeme kad se grli, i vrijeme kad se ostavlja grljenje;

6 Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja.

Vrijeme kad se teèe, i vrijeme kad se gubi; vrijeme kad se èuva, i vrijeme kad se baca;

7 Vrijeme deranja i vrijeme š§ijenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.

Vrijeme kad se dere, i vrijeme kad se sašiva; vrijeme kad se muèi, i vrijeme kad se govori;

8 Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.

Vrijeme kad se ljubi, i vrijeme kad se mrzi; vrijeme ratu i vrijeme miru.

9 Koja je posleniku korist od njegovih napora?

Kaka je korist onome koji radi od onoga oko èega se trudi?

10 Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim.

Vidio sam poslove koje je Bog dao sinovima ljudskim da se muèe oko njih.

11 Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Boga čini od početka do kraja.

Sve je uèinio da je lijepo u svoje vrijeme, i svijet metnuo im je u srce, ali da ne može èovjek dokuèiti djela koja Bog tvori, ni poèetka ni kraja.

12 Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života.

Doznah da nema ništa bolje za njih nego da se vesele i èine dobro za života svoga.

13 I kad čovjek jede i pije i uživa u svojem radu, i to je Božji dar.

I kad svaki èovjek jede i pije i uživa dobra od svakoga truda svojega, to je dar Božji.

14 I znam da sve što Bog čini, čini za stalno. Tome se ništa dodati ne može niti mu se može oduzeti; a Bog čini tako da ga se boje.

Doznah da što god tvori Bog ono traje dovijeka, ne može mu se ništa dodati niti se od toga može što oduzeti; i Bog tvori da bi ga se bojali.

15 Što biva, već bijaše, i što će biti, već je bilo; a Bog obnavlja što je prohujalo.

Što je bilo to je sada, i što æe biti to je veæ bilo; jer Bog povraæa što je prošlo.

16 Još vidim kako pod suncem umjesto pravice vlada nepravda i umjesto pravednika zločinac.

Još vidjeh pod suncem gdje je mjesto suda bezbožnost i mjesto pravde bezbožnost.

17 Zato rekoh u sebi: “Bog će suditi i pravedniku i zločincu, jer ovdje ima vrijeme za svaku namjeru i čin.”

I rekoh u srcu svom: Bog æe suditi pravedniku i bezbožniku; jer ima vrijeme svemu i svakom poslu.

18 Još rekoh u sebi: “Ljudi se ponašaju tako da Bog može pokazati kakvi su uistinu, da su jedni drugima poput zvijeri.”

Rekoh u srcu svom za sinove ljudske da im je Bog pokazao da vide da su kao stoka.

19 Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost.

Jer što biva sinovima ljudskim to biva i stoci, jednako im biva; kako gine ona tako ginu i oni, i svi imaju isti duh; i èovjek ništa nije bolji od stoke, jer je sve taština.

20 I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju.

Sve ide na jedno mjesto; sve je od praha i sve se vraæa u prah.

21 Tko zna da li dah ljudski uzlazi gore, a dah zvijeri silazi dolje k zemlji?

Ko zna da duh sinova ljudskih ide gore, a duh stoke da ide dolje pod zemlju?

22 Uviđam da čovjeku druge sreće nema osim radosti u svome djelu, jer to je ljudska sudbina. A tko će ga dovesti do toga da dozna što će biti poslije njega?

Zato vidjeh da ništa nema bolje èovjeku nego da se veseli onijem što radi, jer mu je to dio; jer ko æe ga dovesti da vidi što æe biti poslije njega?