Joba 29

1 Job loh amah kah a pom te a cong tih,

Još nastavi Jov besjedu svoju i reèe:

2 “Kai he hlamat kah hla bangla aka khueh tih Pathen kah khohnin bangla kai aka tuem te unim?

O da bih bio kao preðašnjih mjeseca, kao onijeh dana kad me Bog èuvaše,

3 Amah loh a hmaithoi te ka lu soah a thangthen tih amah kah vangnah nen ni a hmuep ah khaw ka caeh.

Kad svijetljaše svijeæom svojom nad glavom mojom, i pri vidjelu njegovu hoðah po mraku,

4 Ka cavaa tue vaengah khaw ka dap ah Pathen kah baecenol la ka om.

Kako bijah za mladosti svoje, kad tajna Božija bijaše u šatoru mom,

5 Tlungthang te kai taengah om pueng tih, ka kaepvai ka ca rhoek om.

Kad još bijaše svemoguæi sa mnom, i djeca moja oko mene,

6 Ka khokan te suknaeng neh a hluk tih lungpang loh kai ham situi sokca a long sak.

Kad se trag moj oblivaše maslom, i stijena mi toèaše ulje potocima,

7 Vangpuei vongka ah ka thoeng tih toltung ah ka ngolhmuen cikngae sak.

Kad izlažah na vrata kroz grad, i na ulici namještah sebi stolicu:

8 Kai m'hmuh uh vaengah cadong rhoek te thuh uh. Patong rhoek khaw thoo uh tih pai uh.

Mladiæi videæi me uklanjahu se, a starci ustajahu i stajahu,

9 Mangpa rhoek loh olthui te a phah uh tih a kut te a ka dongla a khueh uh.

Knezovi prestajahu govoriti i metahu ruku na usta svoja,

10 Rhaengsang rhoek ol te a phah tih a lai khaw a dang dongla kap.

Upravitelji ustezahu glas svoj i jezik im prianjaše za grlo.

11 Hna loh a yaak vaengah kai n'uem tih mik loh a hmuh vaengah kai n'rhalrhing sak.

Jer koje me uho èujaše, nazivaše me blaženijem; i koje me oko viðaše, svjedoèaše mi

12 Mangdaeng loh bomnah a bih tih cadah neh a taengah aka bom aka om pawt khaw ka loeih sak.

Da izbavljam siromaha koji vièe, i sirotu i koji nema nikoga da mu pomože;

13 Hlang milh kah yoethennah te kai soah pai tih nuhmai kah lungbuei khaw ka tamhoe sak.

Blagoslov onoga koji propadaše dolažaše na me, i udovici srce raspijevah;

14 Duengnah te ka bai tih hnikul bangla kai n'khuk. Ka tiktamnah he ka sammuei nah ni.

U pravdu se oblaèih i ona mi bijaše odijelo, kao plašt i kao vijenac bijaše mi sud moj.

15 Mikdael taengah mik la, khokhaem taengah kho la ka om.

Oko bijah slijepcu i noga hromu.

16 Kai tah khodaeng taengah a napa la ka om tih ming pawt kah tuituknah te ka khe pah.

Otac bijah ubogima, i razbirah za raspru za koju ne znah.

17 Boethae kah pumcu te ka thuk pah tih a no lamkah maeh te ka voeih pah.

I razbijah kutnjake nepravedniku, i iz zuba mu istrzah grabež.

18 Te dongah, “Ka bu ah ka pal mako,” ka ti tih laivin bangla khohnin ka puh.

Zato govorah: u svojem æu gnijezdu umrijeti, i biæe mi dana kao pijeska.

19 Ka yung loh tui taengla a muk tih buemtui loh ka cangvuei dongah rhaeh.

Korijen moj pružaše se kraj vode, rosa bivaše po svu noæ na mojim granama.

20 Ka thangpomnah ka taengah thai tih ka lii ka kut dongah tinghil.

Slava moja pomlaðivaše se u mene, i luk moj u ruci mojoj ponavljaše se.

21 Kai taengah a hnatun uh tih a lamtawn uh dongah ka cilsuep ham kuemsuem uh.

Slušahu me i èekahu, i muèahu na moj svjet.

22 Ka ol hnukah talh uh voel pawt tih kai olthui he amih soah tla.

Poslije mojih rijeèi niko ne pogovaraše, tako ih natapaše besjeda moja.

23 Kai ham tah khotlan bangla a lamtawn uh tih a ka loh tlankhol bangla a ang uh.

Jer me èekahu kao dažd, i usta svoja otvorahu kao na pozni dažd.

24 Amih taengah ka luem dae n'tangnah uh pawt tih ka maelhmai vangnah dongah khaw yalh uh pawh.

Kad bih se nasmijao na njih, ne vjerovahu, i sjajnosti lica mojega ne razgonjahu.

25 Amih kah longpuei te ka coelh tih boeilu la ka ngol. Caem lakli ah manghai bangla kho ka sak tih rhahdoe cangpoem akhaw a hloep.

Kad bih otišao k njima, sjedah u zaèelje, i bijah kao car u vojsci, kad tješi žalosne.