< 2 Samuela 1 >

1 Pea hili ʻae mate ʻa Saula, pea kuo liu mai ʻa Tevita mei heʻene taaʻi ʻae kakai ʻAmaleki, pea kuo hili ʻae ʻaho ʻe ua mo ʻene nofo ʻa Tevita ʻi Sikilaki;
Und es geschah nach dem Tode Sauls, da David von der Schlacht des Amalek zurückgekehrt und zwei Tage in Ziklag geblieben war.
2 Pea ʻi he hoko ki hono tolu ʻoe ʻaho, vakai, naʻe haʻu ha tangata mei he tau ʻa Saula, kuo mahaehae hono kofu, pea pani efu hono ʻulu, pea ʻi heʻene hoko atu kia Tevita, naʻa ne tō hifo ki he kelekele, mo ne fai fakaʻapaʻapa.
Und es geschah am dritten Tag, siehe, da kam ein Mann aus dem Lager von Saul, und seine Kleider waren zerrissen und Erde auf seinem Haupte; und es geschah, da er zu David kam, fiel er zur Erde und verbeugte sich.
3 Pea naʻe pehē ʻe Tevita kiate ia, “ʻOku ke haʻu mei fē?” Pea naʻa ne pehē kiate ia, “Kuo u hao mei he nofoʻanga tau ʻo ʻIsileli.”
Und David sprach zu ihm: Von wannen kommst du? Und er sprach zu ihm: Vom Lager Israels bin ich entronnen.
4 Pea naʻe pehē ʻe Tevita kiate ia, “Ko e hā ha meʻa naʻe fai? ʻOku ou kole ke ke fakahā mai kiate au.” Pea naʻe pehēange ʻe ia, “Kuo hola ʻae kakai mei he tau, pea kuo tō ʻae kakai tokolahi ʻo mate; pea kuo pekia ʻa Saula mo Sonatane ko hono foha foki.”
Und David sprach zu ihm: Wie war die Sache? Sage mir doch an. Und er sprach: Das Volk ist geflohen aus dem Streit, auch sind viele vom Volk gefallen und getötet, und auch Saul und sein Sohn Jonathan sind tot.
5 Pea naʻe pehē ʻe Tevita ki he tangata talavou naʻe lea mai, “Naʻe fēfē hoʻo ʻilo ʻe koe kuo mate ʻa Saula pea mo Sonatane ko hono foha?”
Und David sprach zu dem Jungen, der ihm ansagte: Wie weißt du, daß Saul und sein Sohn Jonathan tot sind?
6 Pea naʻe pehē mai ʻe he tangata talavou naʻe tala ia kiate ia, “ʻIloange naʻaku hoko atu ki he moʻunga ko Kilipoa, pea vakai, naʻe faʻaki ʻa Saula ki hono tao; pea vakai naʻe tuli mālohi kiate ia ʻae ngaahi saliote mo e kau heka hoosi.
Und der Junge, der es ihm ansagte, sprach: Von ungefähr geriet ich auf das Gebirge Gilboa, und siehe, Saul stützte sich auf seinen Spieß, und siehe, die Streitwagen und die Reiter hatten ihn eingeholt.
7 Pea ʻi heʻene sio ki mui, naʻa ne mamata kiate au, ʻo ne ui kiate au. Pea naʻaku pehē ʻe au, ‘Ko au eni.’
Und er wandte sich hinter sich und sah mich und rief mir zu, und ich sprach: Siehe, hier bin ich.
8 Pea naʻa ne pehē mai kiate au, ‘Ko hai koe?’ Pea naʻaku pehē kiate ia, ‘Ko e tangata ʻAmaleki au.’
Und er sagte zu mir: Wer bist du? Und ich sagte zu ihm: Ich bin ein Amalekiter.
9 Pea naʻa ne toe pehē mai kiate au, ‘ʻOku ou kole kiate koe, ke ke tuʻu hake kiate au ʻo tāmateʻi au: he ʻoku ou mamahi ʻaupito, koeʻuhi ʻoku kei mālohi ʻeku moʻui ʻiate au.’
Und er sprach zu mir: Stehe doch über mir und töte mich, denn der Starrkrampf hat mich ergriffen, und doch ist meine Seele noch ganz in mir.
10 Ko ia ne u tuʻu ki ai, ʻo tāmateʻi ia, koeʻuhi naʻaku ʻilo pau ʻe ʻikai te ne toe moʻui mei heʻene tō ki lalo ʻaupito: pea naʻaku toʻo ʻae tatā fakatuʻi mei hono ʻulu, mo e vesa mei hono nima, pea kuo u ʻomi ia ki heni ki hoku ʻeiki.
Und ich stand über ihm und tötete ihn, denn ich wußte, daß er nicht leben konnte nach seinem Fall. Und ich nahm das Diadem, das auf seinem Haupte war, und das Geschmeide auf seinem Arm und bringe sie zu meinem Herrn hierher.
11 Ka naʻe toki puke ʻe Tevita ki hono ngaahi kofu ʻo ne haehae ia; pea naʻe fai pehē foki ʻae kau tangata kotoa pē naʻe ʻiate ia:
Da faßte David an seine Kleider und zerriß sie, und auch alle die Männer, die bei ihm waren.
12 Pea naʻa nau mamahi mo tangi, mo ʻaukai ʻo aʻu ki he poʻuli, koeʻuhi ko Saula, pea mo Sonatane ko hono foha, pea koeʻuhi ko e kakai ʻa Sihova, pea mo e fale kotoa ʻo ʻIsileli; koeʻuhi ko e tō hifo ʻakinautolu ʻi he heletā.
Und sie klagten und weinten und fasteten bis zum Abend um Saul und um seinen Sohn Jonathan und um das Volk Jehovahs und um das Haus Israels, daß sie durch das Schwert gefallen.
13 Pea naʻe pehē ʻe Tevita ki he tangata talavou naʻe ʻomi ʻae ongoongo, “ʻOku ke mei fē koe?” Pea naʻa ne pehēange, “Ko e foha au ʻoe muli, ko e ʻAmaleki.”
Und David sprach zu dem Jungen, der es ihm ansagte: Von wannen bist du? Und er sprach: Ich bin der Sohn eines Mannes, eines Fremdlings, eines Amalekiters.
14 Pea naʻe pehē ʻe Tevita kiate ia, “Ko e hā ia naʻe ʻikai te ke manavahē ai ke ala atu ho nima ke tāmateʻi ʻaia naʻe fakatapui ʻe Sihova?”
Und David sprach zu ihm: Wie, daß du nicht fürchtetest, deine Hand auszurecken, um den Gesalbten Jehovahs zu verderben?
15 Pea naʻe fekau atu ʻe Tevita ki ha taha ʻoe kau talavou, ʻo ne pehē, “ʻUnuʻunu atu ʻo taaʻi ia.” Pea naʻa ne taaʻi ia ke ne mate.
Und David rief einem von seinen Jungen und sprach: Tritt her und stoß ihn nieder. Und er schlug ihn, daß er starb.
16 Pea naʻe pehē ʻe Tevita kiate ia, “Ke ʻi ho ʻulu pe ʻoʻou ho toto; he kuo fakamoʻoni ʻe ho ngutu kiate koe, ʻo pehē, kuo u tāmateʻi ʻaia naʻe fakatapui ʻe Sihova.”
Und David sprach zu ihm: Dein Blut sei auf deinem Haupte; denn dein eigener Mund hat wider dich geantwortet, da du sprachst: Ich habe den Gesalbten Jehovahs getötet.
17 Pea naʻe tēngihia ʻe Tevita ʻa Saula, pea mo hono foha ko Sonatane, ʻi he tangilāulau ko eni:
Und David stimmte dies Klagelied an um Saul und um seinen Sohn Jonathan,
18 (Naʻa ne fekau foki ke nau akoʻi ʻae fānau ʻa Siuta ke ngāueʻaki ʻae kaufana: vakai kuo tohi ia ʻi he tohi ʻa Sesa.)
Und er sagte, um die Söhne Judahs den Bogen zu lehren: Siehe, es ist geschrieben im Buche Jaschar.
19 “Kuo tāmateʻi ʻae toulekeleka, ʻo ʻIsileli ʻi hoʻo ngaahi potu māʻolunga: ʻOiauē, kuo hinga ʻae kau tangata mālohi!
Das Reh Israels ist erschlagen auf deinen Höhen! Wie sind die Helden gefallen!
20 ‌ʻOua naʻa tala ia ʻi Kati, ʻoua naʻa fakahā ia ʻi he ngaahi hala ʻo ʻAsikeloni; telia naʻa fiefia ai ʻae ngaahi ʻofefine ʻoe kakai Filisitia, pea telia naʻa polepole ai ʻae ngaahi ʻofefine ʻokinautolu ʻoku taʻekamu.
Sagt es nicht an in Gath, verkündet es nicht in den Gassen Aschkelons, daß nicht fröhlich seien die Töchter der Philister, daß nicht jauchzen die Töchter der Unbeschnittenen!
21 ‌ʻAe ngaahi moʻunga ʻo Kilipoa, ke ʻoua naʻa ai ha hahau, pe ha ʻuha ʻe tō hifo kiate koe, pe [ʻiate ]koe ha ngoueʻanga ʻoe feilaulau: koeʻuhi kuo liʻaki kovi ʻi ai ʻae pā ʻoe mālohi, ʻae pā ʻo Saula, ʻo hangē pe naʻe ʻikai ke fakatapui ia ʻaki ʻae lolo.
Ihr Berge Gilboas, kein Tau, kein Regen sei auf euch, noch Gefilde der Hebeopfer! Denn dort liegt befleckt der Schild der Helden, der Schild Sauls, der nicht mit Öl gesalbt.
22 Naʻe ʻikai foki mai ʻae kaufana ʻo Sonatane, mei he toto ʻokinautolu naʻe tāmateʻi, mei he sino ʻoe kau mālohi, pea naʻe ʻikai foki noa mai ʻae heletā ʻa Saula.
Vom Blut der Erschlagenen, vom Fett der Helden ist Jonathans Bogen nie rückwärts gewichen. Nie kehrte Sauls Schwert leer zurück!
23 Naʻe toulekeleka, mo lelei ʻa Saula mo Sonatane ʻi heʻena moʻui, pea naʻe ʻikai māvae ʻakinaua ʻi heʻena mate: naʻa na veʻe vave hake ʻi he fanga ʻikale, naʻa na mālohi lahi hake ʻi he fanga laione.
Saul und Jonathan, die Geliebten und Holden in ihrem Leben, und in ihrem Tode nicht wurden sie getrennt. Schneller denn die Adler, mächtiger denn die Löwen waren sie.
24 ‌ʻAe ngaahi ʻofefine ʻo ʻIsileli, mou tēngihia ʻa Saula, ʻaia naʻa ne fakakofuʻi ʻakimoutolu ʻi he kulaʻahoʻaho, mo e meʻa ʻoe manako, ʻaia naʻa ne ʻai ki hoʻomou kofu ʻae teunga ʻoe koula.
Ihr Töchter Israels, weinet über Saul, der euch Scharlach anzog mit Wonnen und goldenen Schmuck auf euren Anzug auflegte.
25 ‌ʻOiauē, ʻae hinga ki lalo ʻae kau mālohi ʻi he lotolotonga ʻoe tau! ʻE Sonatane naʻe tāmateʻi koe ʻi he ngaahi potu māʻolunga ʻoʻou.
Wie sind die Helden gefallen inmitten des Streites, auf deinen Höhen ward erschlagen Jonathan!
26 Kuo u mamahi koeʻuhi ko koe, ʻe hoku kāinga ko Sonatane: naʻa ke lelei fau kiate au: naʻe fakamanavahē hoʻo ʻofa kiate au, ʻo lahi hake ʻi he ʻofa ʻae kau fefine.
Ich bin bedrängt um dich, mein Bruder Jonathan, sehr hold warst du mir, wunderbarer war mir deine Liebe, denn die Liebe der Frauen.
27 ‌ʻOiauē, he kuo tō ki lalo ʻae kau mālohi, kuo fakaʻauha ʻae ngaahi mahafu ʻoe tau!”
Wie sind gefallen die Helden und verloren die Waffen des Streites!

< 2 Samuela 1 >