< Lamentaciones 3 >

1 YO soy el hombre que ha visto aflicción en la vara de su enojo.
Ja sam èovjek koji vidjeh muku od pruta gnjeva njegova.
2 Guióme y llevóme en tinieblas, mas no en luz.
Odvede me i opravi me u tamu a ne na vidjelo.
3 Ciertamente contra mí volvió y revolvió su mano todo el día.
Samo se na me obraæa, obraæa ruku svoju po vas dan.
4 Hizo envejecer mi carne y mi piel; quebrantó mis huesos.
Uèini, te mi ostarje tijelo i koža, potr kosti moje.
5 Edificó contra mí, y cercóme de tósigo y de trabajo.
Zazida me, i optoèi me žuèju i mukom.
6 Asentóme en oscuridades, como los ya muertos de mucho tiempo.
Posadi me u tamu kao umrle odavna.
7 Cercóme por todos lados, y no puedo salir; agravó mis grillos.
Ogradi me da ne izaðem, i metnu na me teške okove.
8 Aun cuando clamé y dí voces, cerro [los oídos á] mi oración.
Kad vièem i vapijem, odbija molitvu moju.
9 Cercó mis caminos con piedra tajada, torció mis senderos.
Zagradi putove moje tesanijem kamenom, i prevrati staze moje.
10 Como oso que acecha fué para mí, como león en escondrijos.
Posta mi kao medvjed u zasjedi, kao lav u potaji.
11 Torció mis caminos, y depedazóme; tornóme asolado.
Pomete putove moje, i razdrije me, i uništi me.
12 Su arco entesó, y púsome como blanco á la saeta.
Nateže luk svoj, i metnu me strijeli za biljegu.
13 Hizo entrar en mis riñones las saetas de su aljaba.
Ustrijeli me u bubrege strijelama iz tula svojega.
14 Fuí escarnio á todo mi pueblo, canción de ellos todos los días.
Postah potsmijeh svemu narodu svojemu i pjesma njihova po vas dan.
15 Hartóme de amarguras, embriagóme de ajenjos.
Nasiti me gorèinom, opoji me pelenom.
16 Quebróme los dientes con cascajo, cubrióme de ceniza.
Polomi mi zube kamenjem, uvali me u pepeo.
17 Y mi alma se alejó de la paz, olvidéme del bien.
Udaljio si dušu moju od mira, zaboravih dobro.
18 Y dije: Pereció mi fortaleza, y mi esperanza de Jehová.
I rekoh: propade sila moja i nadanje moje od Gospoda.
19 Acuérdate de mi aflicción y de mi abatimiento, del ajenjo y de la hiel.
Opomeni se muke moje i jada mojega, pelena i žuèi.
20 Tendrálo aún en memoria mi alma, porque en mí está humillada.
Duša se moja opominje bez prestanka, i poništila se u meni.
21 Esto reduciré á mi corazón, por lo cual esperaré.
Ali ovo napominjem srcu svojemu, te se nadam:
22 [Es por] la misericordia de Jehová que no somos consumidos, porque nunca decayeron sus misericordias.
Milost je Gospodnja što ne izgibosmo sasvijem, jer milosrða njegova nije nestalo.
23 Nuevas son cada mañana; grande es tu fidelidad.
Ponavlja se svako jutro; velika je vjera tvoja.
24 Mi parte es Jehová, dijo mi alma; por tanto en él esperaré.
Gospod je dio moj, govori duša moja; zato æu se u njega uzdati.
25 Bueno es Jehová á los que en él esperan, al alma que le buscare.
Dobar je Gospod onima koji ga èekaju, duši, koja ga traži.
26 Bueno es esperar callando en la salud de Jehová.
Dobro je mirno èekati spasenje Gospodnje.
27 Bueno es al hombre, si llevare el yugo desde su mocedad.
Dobro je èovjeku nositi jaram za mladosti svoje.
28 Sentaráse solo, y callará, porque lo llevó sobre sí.
Sam æe sjedjeti i muèati, jer Bog metnu breme na nj.
29 Pondrá su boca en el polvo, por si quizá hay esperanza.
Metnuæe usta svoja u prah, eda bi bilo nadanja.
30 Dará la mejilla al que le hiriere; hartaráse de afrenta.
Podmetnuæe obraz svoj onome koji ga bije, biæe sit sramote.
31 Porque el Señor no desechará para siempre:
Jer Gospod ne odbacuje za svagda.
32 Antes si afligiere, también se compadecerá según la multitud de sus misericordias.
Jer ako i ucvijeli, opet æe se i smilovati radi mnoštva milosti svoje.
33 Porque no aflige ni congoja de su corazón á los hijos de los hombres.
Jer ne muèi iz srca svojega ni cvijeli sinova èovjeèjih.
34 Desmenuzar bajo de sus pies todos los encarcelados de la tierra,
Kad gaze nogama sve sužnje na zemlji,
35 Hacer apartar el derecho del hombre ante la presencia del Altísimo,
Kad izvræu pravicu èovjeku pred višnjim,
36 Trastornar al hombre en su causa, el Señor no lo sabe.
Kad èine krivo èovjeku u parnici njegovoj, ne vidi li Gospod?
37 ¿Quién [será] aquel que diga, que vino [algo] que el Señor no mandó?
Ko je rekao što i zbilo se, a Gospod da nije zapovjedio?
38 ¿De la boca del Altísimo no saldrá malo y bueno?
Ne dolaze li i zla i dobra iz usta višnjega?
39 ¿Por qué murmura el hombre viviente, el hombre en su pecado?
Zašto se tuži èovjek živ, èovjek na kar za grijehe svoje?
40 Escudriñemos nuestros caminos, y busquemos, y volvámonos á Jehová.
Pretražimo i razgledajmo pute svoje, i povratimo se ka Gospodu.
41 Levantemos nuestros corazones con las manos á Dios en los cielos.
Podignimo srce svoje i ruke k Bogu na nebesima.
42 Nosotros nos hemos rebelado, y fuimos desleales; tú no perdonaste.
Zgriješismo i nepokorni bismo; ti ne praštaš.
43 Desplegaste la ira, y nos perseguiste; mataste, no perdonaste.
Obastro si se gnjevom, i goniš nas, ubijaš i ne žališ.
44 Te cubriste de nube, porque no pasase la oración [nuestra].
Obastro si se oblakom da ne prodre molitva.
45 Raedura y abominación nos tornaste en medio de los pueblos.
Naèinio si od nas smetlište i odmet usred tijeh naroda.
46 Todos nuestros enemigos abrieron sobre nosotros su boca.
Razvaljuju usta svoja na nas svi neprijatelji naši.
47 Temor y lazo fué para nosotros, asolamiento y quebrantamiento.
Strah i jama zadesi nas, pustošenje i zatiranje.
48 Ríos de aguas echan mis ojos, por el quebrantamiento de la hija de mi pueblo.
Potoci teku iz oèiju mojih radi pogibli kæeri naroda mojega.
49 Mis ojos destilan, y no cesan, porque no hay alivio,
Oèi moje liju suze bez prestanka, jer nema odmora,
50 Hasta que Jehová mire y vea desde los cielos.
Dokle Gospod ne pogleda i ne vidi s neba.
51 Mis ojos contristaron mi alma, por todas las hijas de mi ciudad.
Oko moje muèi mi dušu radi svijeh kæeri grada mojega.
52 Mis enemigos me dieron caza como á ave, sin por qué.
Tjeraju me jednako kao pticu neprijatelji moji ni za što.
53 Ataron mi vida en mazmorra, pusieron piedra sobre mí.
Svališe u jamu život moj i nabacaše kamenje na me.
54 Aguas de avenida vinieron sobre mi cabeza; yo dije: Muerto soy.
Doðe mi voda svrh glave; rekoh: pogiboh!
55 Invoqué tu nombre, oh Jehová, desde la cárcel profunda.
Prizivah ime tvoje, Gospode, iz jame najdublje.
56 Oiste mi voz; no escondas tu oído á mi clamor, para mi respiro.
Ti èu glas moj; ne zatiskuj uha svojega od uzdisanja mojega, od vike moje.
57 Acercástete el día que te invoqué: dijiste: No temas.
Pristupao si kad te prizivah, i govorio si: ne boj se.
58 Abogaste, Señor, la causa de mi alma; redimiste mi vida.
Raspravljao si, Gospode, parbu duše moje, i izbavljao si život moj.
59 Tú has visto, oh Jehová, mi agravio; defiende mi causa.
Vidiš, Gospode, nepravdu koja mi se èini; raspravi parbu moju.
60 Tú has visto toda su venganza; todos sus pensamientos contra mí.
Vidiš svu osvetu njihovu, sve što mi misle.
61 Tú has oído el oprobio de ellos, oh Jehová, todas sus maquinaciones contra mí;
Èuješ rug njihov, Gospode, sve što mi misle,
62 Los dichos de los que contra mí se levantaron, y su designio contra mí todo el día.
Što govore oni koji ustaju na me i što namišljaju protiv mene po vas dan.
63 Su sentarse, y su levantarse mira: yo soy su canción.
Vidi, kad sjedaju i kad ustaju, ja sam im pjesma.
64 Dales el pago, oh Jehová, según la obra de sus manos.
Plati im, Gospode, po djelima ruku njihovijeh.
65 Dales ansia de corazón, tu maldición á ellos.
Podaj im uporno srce, prokletstvo svoje.
66 Persíguelos en tu furor, y quebrántalos de debajo de los cielos, oh Jehová.
Goni ih gnjevom, i istrijebi ih ispod nebesa Gospodnjih.

< Lamentaciones 3 >