Psalmi 147
1 Hvalite Gospoda; ker dobro je prepevati Bogu našemu; ker prijetno, spodobno je hvaljenje.
Aleluja! Hvalite Jahvu jer je dobar, pjevajte Bogu našem jer je sladak; svake hvale on je dostojan!
2 Zidar Jeruzalema Gospod, Izraelce zbira razkropljene.
Jahve gradi Jeruzalem, sabire raspršene Izraelce.
3 On ozdravlja potrte v srci in obvezuje v njih bolečinah.
On liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove.
4 Prešteva zvezd število, kliče jih, kolikor jih je, po imenih.
On određuje broj zvijezda, svaku njezinim imenom naziva.
5 Velik je Gospod, Bog naš, in mnoga moč njegova, razumnost njegova brezmerna.
Velik je naš Gospodin i svesilan, nema mjere mudrosti njegovoj.
6 Krotke podpira Gospod, hudobne potiska noter do tal.
Jahve pridiže ponizne, zlotvore do zemlje snizuje.
7 Pojte hvalne pesmi Gospodu, na strune prepevajte našemu Bogu.
Pjevajte Jahvi pjesmu zahvalnu, svirajte na citari Bogu našem!
8 On zagrinja z gostimi oblaki nebesa; dež napravlja zemlji, daje, da seno rodevajo gore.
Oblacima on prekriva nebesa i zemlji kišu sprema; daje da po bregovima raste trava i bilje na službu čovjeku.
9 Živež svoj daje živini, mladim krokarjem, ki čivkajo.
On stoci hranu daje i mladim gavranima kada grakću.
10 Moči konjeve se ne veseli, stegna odličnega moža mu niso po volji;
Za konjsku snagu on ne mari nit' mu se mile bedra čovječja.
11 Po volji so Gospodu boječi se njega, kateri imajo nado v milosti njegovi.
Mili su Jahvi oni koji se njega boje, koji se uzdaju u dobrotu njegovu.
12 S hvalo slávi Jeruzalem Gospoda, hvali Boga svojega, o Sijon.
Slavi Jahvu, Jeruzaleme, hvali Boga svoga, Sione!
13 Ker zapahe tvojih vrát utrjuje, sinove tvoje blagoslavlja sredi tebe.
On učvrsti zasune vrata tvojih, blagoslovi u tebi tvoje sinove.
14 Mir daje pokrajinam tvojim, z mozgom pšenice te siti.
On dade mir granicama tvojim, pšenicom te hrani najboljom.
15 Ko pošlje govor svoj na zemljo, urno izteče beseda njegova.
Besjedu svoju šalje na zemlju, brzo trči riječ njegova.
16 Sneg daje kakor volno, slano razsiplje kakor pepél.
Kao vunu snijeg razbacuje, prosipa mraz poput pepela.
17 Led svoj meče dol, kakor koščke; pred mrazom njegovim kdo prebije?
On sipa grÓad kao zalogaje, voda mrzne od njegove studeni.
18 Besedo svojo pošlje in jih raztaja; kakor hitro pihne veter svoj, iztekó vodé.
Riječ svoju pošalje i vode se tope; dunu vjetrom i vode otječu.
19 Besede svoje naznanja Jakobu; postave svoje in pravice svoje Izraelu.
Riječ svoju on objavi Jakovu, odluke svoje i zakone Izraelu.
20 Ni storil tako nobenemu narodu; zatorej ne poznajo tistih pravic. Aleluja.
Ne učini tako nijednom narodu: nijednom naredbe svoje ne objavi! Aleluja!
