Jov 8
1 Tada odgovori Vildad Sušanin i reèe:
Respondens autem Baldad Suhites, dixit:
2 Dokle æeš tako govoriti? i rijeèi usta tvojih dokle æe biti kao silan vjetar?
Usquequo loqueris talia, et spiritus multiplex sermones oris tui?
3 Eda li Bog krivo sudi? ili svemoguæi izvræe pravdu?
Numquid Deus supplantat iudicium? aut Omnipotens subvertit quod iustum est?
4 Što su sinovi tvoji zgriješili njemu, zato ih je dao bezakonju njihovu.
Etiam si filii tui peccaverunt ei, et dimisit eos in manu iniquitatis suæ:
5 A ti da potražiš Boga i pomoliš se svemoguæemu,
Tu tamen si diluculo consurrexeris ad Deum, et Omnipotentem fueris deprecatus:
6 Ako si èist i prav, zaista æe se prenuti za te i èestit æe uèiniti pravedan stan tvoj;
Si mundus et rectus incesseris, statim evigilabit ad te, et pacatum reddet habitaculum iustitiæ tuæ:
7 I poèetak æe tvoj biti malen, a pošljedak æe ti biti vrlo velik.
In tantum, ut si priora tua fuerint parva, et novissima tua multiplicentur nimis.
8 Jer pitaj preðašnji naraštaj, i nastani da razbereš od otaca njihovijeh;
Interroga enim generationem pristinam, et diligenter investiga patrum memoriam:
9 Jer smo mi juèerašnji, i ne znamo ništa, jer su naši dani na zemlji sjen.
(Hesterni quippe sumus, et ignoramus quoniam sicut umbra dies nostri sunt super terram.)
10 Neæe li te oni nauèiti? neæe li ti kazati i iz srca svojega iznijeti rijeèi?
Et ipsi docebunt te: loquentur tibi, et de corde suo proferent eloquia.
11 Nièe li sita bez vlage? raste li rogoz bez vode?
Numquid vivere potest scirpus absque humore? aut crescere carectum sine aqua?
12 Dok se još zeleni, dok se ne pokosi, suši se prije svake trave.
Cum adhuc sit in flore, nec carpatur manu, ante omnes herbas arescit:
13 Take su staze svijeh koji zaboravljaju Boga, i nadanje licemjerovo propada.
Sic viæ omnium, qui obliviscuntur Deum, et spes hypocritæ peribit:
14 Njegovo se nadanje podlama i uzdanje je njegovo kuæa paukova;
Non ei placebit vecordia sua, et sicut tela aranearum fiducia eius.
15 Nasloni se na kuæu svoju, ali ona ne stoji tvrdo; uhvati se za nju, ali se ona ne može održati.
Innitetur super domum suam, et non stabit: fulciet eam, et non consurget:
16 Zeleni se na suncu, i uvrh vrta njegova pružaju se ogranci njegovi;
Humectus videtur antequam veniat Sol, et in ortu suo germen eius egredietur.
17 Žile njegove zapleæu se kod izvora, i na mjestu kamenitu širi se;
Super acervum petrarum radices eius densabuntur, et inter lapides commorabitur.
18 Ali kad se išèupa iz mjesta svojega, ono ga se odrièe: nijesam te vidjelo.
Si absorbuerit eum de loco suo, negabit eum, et dicet: Non novi te.
19 Eto, to je radost od njegova puta; a iz praha nièe drugi.
Hæc est enim lætitia viæ eius, ut rursum de terra alii germinentur.
20 Gle, Bog ne odbacuje dobroga, ali ne prihvata za ruku zlikovca.
Deus non proiiciet simplicem, nec porriget manum malignis:
21 Još æe napuniti usta tvoja smijeha i usne tvoje popijevanja.
Donec impleatur risu os tuum, et labia tua iubilo.
22 Nenavidnici tvoji obuæi æe se u sramotu, i šatora bezbožnièkoga neæe biti.
Qui oderunt te, induentur confusione: et tabernaculum impiorum non subsistet.
