Job 17
1 Spiritus meus attenuabitur; dies mei breviabuntur: et solum mihi superest sepulchrum.
Duh se moj kvari, dana mojih nestaje; grobovi su moji.
2 Non peccavi, et in amaritudinibus moratur oculus meus.
Kod mene su rugaèi, i oko moje provodi noæi u jadu koji mi zadaju.
3 Libera me, Domine, et pone me juxta te, et cujusvis manus pugnet contra me.
Daj mi ko æe jamèiti kod tebe; ko je taj koji æe se rukovati sa mnom?
4 Cor eorum longe fecisti a disciplina: propterea non exaltabuntur.
Jer si od njihova srca sakrio razum; zato ih neæeš uzvisiti.
5 Prædam pollicetur sociis, et oculi filiorum ejus deficient.
Ko laska prijateljima, njegovijem æe sinovima oèi posahnuti.
6 Posuit me quasi in proverbium vulgi, et exemplum sum coram eis.
Uèinio je od mene prièu narodima, i postao sam bubnjanje meðu njima.
7 Caligavit ab indignatione oculus meus, et membra mea quasi in nihilum redacta sunt.
Potamnjelo je oko moje od jada, i svi udi moji postaše kao sjen.
8 Stupebunt justi super hoc, et innocens contra hypocritam suscitabitur.
Zaèudiæe se tome pravi, i bezazleni æe ustati na licemjere.
9 Et tenebit justus viam suam, et mundis manibus addet fortitudinem.
Ali æe se pravednik držati svojega puta, i ko je èistijeh ruku veæma æe ojaèati.
10 Igitur omnes vos convertimini, et venite, et non inveniam in vobis ullum sapientem.
A vi vratite se svikoliki i hodite; neæu naæi mudra meðu vama.
11 Dies mei transierunt; cogitationes meæ dissipatæ sunt, torquentes cor meum.
Dani moji proðoše, misli moje pokidaše se, što imah u srcu.
12 Noctem verterunt in diem, et rursum post tenebras spero lucem.
Od noæi naèiniše dan, i svjetlost je blizu mraka.
Da bih se nadao, grob æe mi biti kuæa; u tami æu prostrijeti postelju sebi. (Sheol h7585)
14 Putredini dixi: Pater meus es; Mater mea, et soror mea, vermibus.
Grobu vièem: ti si otac moj; crvima: ti si mati moja, ti si sestra moja.
15 Ubi est ergo nunc præstolatio mea? et patientiam meam quis considerat?
I gdje je sada nadanje moje? moje nadanje ko æe vidjeti?
