Job 29

1 Addidit quoque Iob, assumens parabolam suam, et dixit:

Još nastavi Jov besjedu svoju i reèe:

2 Quis mihi tribuat, ut sim iuxta menses pristinos secundum dies, quibus Deus custodiebat me?

O da bih bio kao preðašnjih mjeseca, kao onijeh dana kad me Bog èuvaše,

3 Quando splendebat lucerna eius super caput meum, et ad lumen eius ambulabam in tenebris?

Kad svijetljaše svijeæom svojom nad glavom mojom, i pri vidjelu njegovu hoðah po mraku,

4 Sicut fui in diebus adolescentiæ meæ, quando secreto Deus erat in tabernaculo meo?

Kako bijah za mladosti svoje, kad tajna Božija bijaše u šatoru mom,

5 Quando erat Omnipotens mecum: et in circuitu meo pueri mei?

Kad još bijaše svemoguæi sa mnom, i djeca moja oko mene,

6 Quando lavabam pedes meos butyro, et petra fundebat mihi rivos olei?

Kad se trag moj oblivaše maslom, i stijena mi toèaše ulje potocima,

7 Quando procedebam ad portam civitatis, et in platea parabant cathedram mihi?

Kad izlažah na vrata kroz grad, i na ulici namještah sebi stolicu:

8 Videbant me iuvenes, et abscondebantur: et senes assurgentes stabant.

Mladiæi videæi me uklanjahu se, a starci ustajahu i stajahu,

9 Principes cessabant loqui, et digitum superponebant ori suo.

Knezovi prestajahu govoriti i metahu ruku na usta svoja,

10 Vocem suam cohibebant duces, et lingua eorum gutturi suo adhærebat.

Upravitelji ustezahu glas svoj i jezik im prianjaše za grlo.

11 Auris audiens beatificabat me, et oculus videns testimonium reddebat mihi.

Jer koje me uho èujaše, nazivaše me blaženijem; i koje me oko viðaše, svjedoèaše mi

12 Eo quod liberassem pauperem vociferantem, et pupillum, cui non esset adiutor.

Da izbavljam siromaha koji vièe, i sirotu i koji nema nikoga da mu pomože;

13 Benedictio perituri super me veniebat, et cor viduæ consolatus sum.

Blagoslov onoga koji propadaše dolažaše na me, i udovici srce raspijevah;

14 Iustitia indutus sum: et vestivi me, sicut vestimento et diademate, iudicio meo.

U pravdu se oblaèih i ona mi bijaše odijelo, kao plašt i kao vijenac bijaše mi sud moj.

15 Oculus fui cæco, et pes claudo.

Oko bijah slijepcu i noga hromu.

16 Pater eram pauperum: et causam quam nesciebam, diligentissime investigabam.

Otac bijah ubogima, i razbirah za raspru za koju ne znah.

17 Conterebam molas iniqui, et de dentibus illius auferebam prædam.

I razbijah kutnjake nepravedniku, i iz zuba mu istrzah grabež.

18 Dicebamque: In nidulo meo moriar, et sicut palma multiplicabo dies.

Zato govorah: u svojem æu gnijezdu umrijeti, i biæe mi dana kao pijeska.

19 Radix mea aperta est secus aquas, et ros morabitur in messione mea.

Korijen moj pružaše se kraj vode, rosa bivaše po svu noæ na mojim granama.

20 Gloria mea semper innovabitur, et arcus meus in manu mea instaurabitur.

Slava moja pomlaðivaše se u mene, i luk moj u ruci mojoj ponavljaše se.

21 Qui me audiebant, expectabant sententiam, et intenti tacebant ad consilium meum.

Slušahu me i èekahu, i muèahu na moj svjet.

22 Verbis meis addere nihil audebant, et super illos stillabat eloquium meum.

Poslije mojih rijeèi niko ne pogovaraše, tako ih natapaše besjeda moja.

23 Expectabant me sicut pluviam, et os suum aperiebant quasi ad imbrem serotinum.

Jer me èekahu kao dažd, i usta svoja otvorahu kao na pozni dažd.

24 Siquando ridebam ad eos, non credebant, et lux vultus mei non cadebat in terram.

Kad bih se nasmijao na njih, ne vjerovahu, i sjajnosti lica mojega ne razgonjahu.

25 Si voluissem ire ad eos, sedebam primus: cumque sederem quasi rex, circumstante exercitu, eram tamen mœrentium consolator.

Kad bih otišao k njima, sjedah u zaèelje, i bijah kao car u vojsci, kad tješi žalosne.