Job 16

1 Respondens autem Iob, dixit:

Job progovori i reče:

2 Audivi frequenter talia, consolatores onerosi omnes vos estis.

“Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci!

3 Numquid habebunt finem verba ventosa? aut aliquid tibi molestum est si loquaris?

Ima li kraja tim riječima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš?

4 Poteram et ego similia vestri loqui: atque utinam esset anima vestra pro anima mea: Consolarer et ego vos sermonibus, et moverem caput meum super vos:

I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom;

5 Roborarem vos ore meo: et moverem labia mea, quasi parcens vobis.

i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih žalio trud svojih usana.

6 Sed quid agam? Si locutus fuero, non quiescet dolor meus: et si tacuero, non recedet a me.

Al' ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar će me minuti?

7 Nunc autem oppressit me dolor meus, et in nihilum redacti sunt omnes artus mei.

Zlopakost me sada shrvala posvema, čitava se rulja oborila na me.

8 Rugæ meæ testimonium dicunt contra me, et suscitatur falsiloquus adversus faciem meam contradicens mihi.

Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama.

9 Collegit furorem suum in me, et comminans mihi, infremuit contra me dentibus suis: hostis meus terribilibus oculis me intuitus est.

Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima,

10 Aperuerunt super me ora sua, et exprobrantes percusserunt maxillam meam, saciati sunt pœnis meis.

prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju, u čoporu svi tad navaljuju na me.

11 Conclusit me Deus apud iniquum, et manibus impiorum me tradidit.

Da, zloćudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izručio.

12 Ego ille quondam opulentus repente contritus sum: tenuit cervicem meam, confregit me, et posuit me sibi quasi in signum.

Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio.

13 Circumdedit me lanceis suis, convulneravit lumbos meos, non pepercit, et effudit in terra viscera mea.

Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuči zemlju žednu natopi.

14 Concidit me vulnere super vulnus, irruit in me quasi gigas.

Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasrće na mene.

15 Saccum consui super cutem meam, et operui cinere carnem meam.

Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu.

16 Facies mea intumuit a fletu, et palpebræ meæ caligaverunt.

Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala.

17 Hæc passus sum absque iniquitate manus meæ, cum haberem mundas ad Deum preces.

A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista.

18 Terra ne operias sanguinem meum, neque inveniat in te locum latendi clamor meus.

O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da počine.

19 Ecce enim in cælo testis meus, et conscius meus in excelsis.

Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj.

20 Verbosi amivi mei: ad Deum stillat oculus meus.

Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju:

21 Atque utinam sic iudicaretur vir cum Deo, quomodo iudicatur filius hominis cum collega suo.

o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega.

22 Ecce enim breves anni transeunt, et semitam, per quam non revertar, ambulo.

No životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti.