< Giobbe 13 >

1 Ecco, l’occhio mio tutto questo l’ha veduto; l’orecchio mio l’ha udito e l’ha inteso.
Eto, sve je to vidjelo oko moje, èulo uho moje, i razumjelo.
2 Quel che sapete voi lo so pur io, non vi sono punto inferiore.
Što vi znate, znam i ja, nijesam gori od vas.
3 Ma io vorrei parlare con l’Onnipotente, avrei caro di ragionar con Dio;
Ipak bih govorio sa svemoguæim, i rad sam s Bogom pravdati se.
4 giacché voi siete de’ fabbri di menzogne, siete tutti quanti de’ medici da nulla.
Jer vi izmišljate laži, svi ste zaludni ljekari.
5 Oh se serbaste il silenzio! esso vi conterebbe come sapienza.
O da biste sasvijem muèali! bili biste mudri.
6 Ascoltate, vi prego, quel che ho da rimproverarvi; state attenti alle ragioni delle mie labbra!
Èujte moj odgovor, i slušajte razloge usta mojih.
7 Volete dunque difendere Iddio parlando iniquamente? sostener la sua causa con parole di frode?
Treba li da govorite za Boga nepravdu ili prijevaru da govorite za nj?
8 Volete aver riguardo alla sua persona? e costituirvi gli avvocati di Dio?
Treba li da mu gledate ko je? treba li da se prepirete za Boga?
9 Sarà egli un bene per voi quando vi scruterà a fondo? credete ingannarlo come s’inganna un uomo?
Hoæe li biti dobro kad vas stane ispitivati? hoæete li ga prevariti kao što se vara èovjek?
10 Certo egli vi riprenderà severamente se nel vostro segreto avete dei riguardi personali.
Zaista æe vas karati, ako tajno uzgledate ko je.
11 La maestà sua non vi farà sgomenti? Il suo terrore non piomberà su di voi?
Velièanstvo njegovo neæe li vas uplašiti? i strah njegov neæe li vas popasti?
12 I vostri detti memorandi son massime di cenere; i vostri baluardi son baluardi d’argilla.
Spomeni su vaši kao pepeo, i vaše visine kao gomile blata.
13 Tacete! lasciatemi stare! voglio parlare io, e m’avvenga quello che può!
Muèite i pustite me da ja govorim, pa neka me snaðe šta mu drago.
14 Perché prenderei la mia carne coi denti? Metterò piuttosto la mia vita nelle mie mani.
Zašto bih kidao meso svoje svojim zubima i dušu svoju metao u svoje ruke?
15 Ecco, egli m’ucciderà; non spero più nulla; ma io difenderò in faccia a lui la mia condotta!
Gle, da me i ubije, opet æu se uzdati u nj, ali æu braniti putove svoje pred njim.
16 Anche questo servirà alla mia salvezza; poiché un empio non ardirebbe presentarsi a lui.
I on æe mi biti spasenje, jer licemjer neæe izaæi preda nj.
17 Ascoltate attentamente il mio discorso, porgete orecchio a quanto sto per dichiararvi.
Slušajte dobro besjedu moju, i neka vam uðe u uši što æu iskazati.
18 Ecco, io ho disposto ogni cosa per la causa; so che sarò riconosciuto giusto.
Evo, spremio sam parbu svoju, znam da æu biti prav.
19 V’è qualcuno che voglia farmi opposizione? Se v’è io mi taccio e vo’ morire.
Ko æe se preti sa mnom? da sad umuknem, izdahnuo bih.
20 Ma, o Dio, concedimi solo due cose, e non mi nasconderò dal tuo cospetto:
Samo dvoje nemoj mi uèiniti, pa se neæu kriti od lica tvojega.
21 ritirami d’addosso la tua mano, e fa’ che i tuoi terrori non mi spaventin più.
Ukloni ruku svoju od mene, i strah tvoj da me ne straši.
22 Poi interpellami, ed io risponderò; o parlerò io, e tu replicherai.
Potom zovi me, i ja æu odgovarati; ili ja da govorim, a ti mi odgovaraj.
23 Quante sono le mie iniquità, quanti i miei peccati? Fammi conoscere la mia trasgressione, il mio peccato!
Koliko je bezakonja i grijeha mojih? pokaži mi prijestup moj i grijeh moj.
24 Perché nascondi il tuo volto, e mi tieni in conto di nemico?
Zašto sakrivaš lice svoje i držiš me za neprijatelja svojega?
25 Vuoi tu atterrire una foglia portata via dal vento? Vuoi tu perseguitare una pagliuzza inaridita?
Hoæeš li skršiti list koji nosi vjetar, ili æeš goniti suhu slamku,
26 tu che mi condanni a pene così amare, e mi fai espiare i falli della mia giovinezza,
Kad mi pišeš grèine i daješ mi u našljedstvo grijehe mladosti moje,
27 tu che metti i miei piedi nei ceppi, che spii tutti i miei movimenti, e tracci una linea intorno alla pianta de’ miei piedi?
I meæeš noge moje u klade, i paziš na sve staze moje i ideš za mnom ustopce?
28 Intanto questo mio corpo si disfa come legno tarlato, come un abito roso dalle tignuole.
A on se raspada kao trulina, kao haljina koju jede moljac.

< Giobbe 13 >