< Sacharja 7 >

1 Im vierten Jahre des Königs Darius erging das Wort des Herrn an Zacharias, am vierten Tag des neunten Monds, im Kislev.
Pea naʻe hoko ʻo pehē, ʻi hono fā taʻu ʻoe tuʻi ko Talaiasi, naʻe hoko mai ʻae folofola ʻa Sihova kia Sakalaia, ʻi hono fā ʻoe ʻaho ʻi hono hiva ʻoe māhina ko Kisilu.
2 Man hatte nämlich in das Gotteshaus Sarezer abgesandt, den königlichen Aufseher, und seine Leute, den Herren zu begütigen
Ka kuo nau fekau ʻa Selesa, mo Likemeleki, mo ʻena kau tangata, ki he fale ʻoe ʻOtua, ke nau lotu ʻi he ʻao ʻo Sihova,
3 und dann die Priester im Haus des Herrn der Heerscharen und die Propheten zu befragen: "Soll ich im fünften Monat weiter weinen, Enthaltsamkeit noch weiter üben, wie ich getan schon viele Jahre?"
Pea ke lea ki he kau taulaʻeiki, naʻe ʻi he fale ʻo Sihova ʻoe ngaahi kautau, pea ki he kau palōfita, ʻo pehē, “He te u tangi ʻi hono nima ʻoe māhina, mo vaheʻi au, ʻo hangē ko ia kuo u fai ʻi he ngaahi taʻu lahi ni?”
4 Damit erging an mich das Wort des Herrn der Heerscharen:
Hili ia naʻe hoko mai kiate au, ʻae folofola ʻa Sihova ʻoe ngaahi kautau, ʻo pehē,
5 "Zum ganzen Landvolk sprich und zu den Priestern: 'Wenn ihr gefastet und geklagt im fünften und im siebten Mond, und zwar schon siebzig Jahre lang, habt ihr gefastet mir zu Nutzen?
“Lea ki he kakai kotoa pē ʻoe fonua, pea mo e kau taulaʻeiki, ʻo pehē, He kuo mou fai ʻa hoʻomou ʻaukai, mo hoʻomou tangi mamahi, ʻi hono nima pea mo hono fitu ʻoe māhina, ʻi he taʻu ko eni ʻe fitungofulu, ʻio, ko hoʻomou ʻaukai na naʻe momoʻi fai ia kiate au?
6 Ja, wenn ihr esset, trinket, seid nicht dann ihr die Essenden und ihr die Trinkenden?'"
Ko hoʻomou kai, pea mo hoʻomou inu, ʻikai naʻa mou kai mo inu maʻamoutolu pe?”
7 Hat nicht das gleiche schon der Herr verkünden lassen durch die früheren Propheten, einst, als Jerusalem noch stand und es ihm wohl erging mit seinen Städten ringsumher und noch bewohnt der Süden und die Niederung gewesen?
‌ʻIkai ʻoku totonu ʻa hoʻomou fanongo ki he ngaahi folofola ʻa Sihova, ʻaia kuo ne fakahā ʻi he kau palōfita ʻi muʻa, ʻi heʻene kei kakai, mo kei monūʻia ʻa Selūsalema, mo e ngaahi kolo naʻe tuʻu takatakai ʻiate ia, ʻi he kuonga naʻe kei kakai ʻae potu tonga, pea mo e potu tokalelei?
8 Das Wort des Herrn erging an Zacharias weiter.
Pea naʻe hoko mai ʻae folofola ʻa Sihova kia Sakalaia, ʻo pehē,
9 So sprach der Herr der Heerscharen: "Gerechte Richtersprüche fällt! Ein jeder zeige seinem Bruder Liebe und Erbarmen!
“ʻOku folofola ʻa Sihova ʻoe ngaahi kautau, ʻo pehē, ‘Fai ke totonu ʻae fakamaau, pea feʻofaʻaki mo manavaʻofa ʻae tangata taki taha ki hono kāinga:
10 Bedränget Witwen nicht und nicht Verwaiste, nicht Fremdlinge, nicht Arme! Und keiner sinne Böses gegen seinen Bruder!"
Pea ʻoua naʻa fakamālohiʻi ʻae fefine kuo mate hono husepāniti, pe ko e tamai mate, pe ko e muli, pe ko e masiva; pea ʻoua naʻa ai ha taha te ne fai fakakākā ʻi hono loto ki hono kāinga.’
11 Sie aber weigerten sich, aufzumerken, und machten ihre Nacken widerspenstig, verhärteten dazu die Ohren, daß sie nimmer hörten.
Ka naʻa nau talangataʻa ke fanongo, mo nau hamusi mai honau uma, pea naʻa nau fakaongotuli honau telinga, ke ʻoua naʻa nau ongoʻi.
12 Zu einem Diamanten machten sie ihr Herz. Sie hörten nicht auf das Gesetz und auf die Worte, die der Herr der Heerscharen durch seinen Geist einst durch die früheren Propheten ausgesprochen. Darob erhob sich großer Zorn vom Herrn der Heerscharen.
‌ʻIo, naʻa nau ngaohi honau loto ke hangē ko e maka fefeka ʻaupito, telia naʻa nau ongoʻi ʻae fono, mo e ngaahi lea kuo fai mai ʻe Sihova ʻoe ngaahi kautau, ʻi hono laumālie, ʻi he kau palōfita naʻe ʻi muʻa, pea ko ia kuo hoko ai ʻae houhau lahi meia Sihova ʻoe ngaahi kautau.
13 Und es geschah: Wie er gerufen, sie jedoch nicht hören wollten, da sprach der Herr der Heerscharen: "So mögen sie nur rufen: Doch ich höre nicht.
Ko ia kuo hoko ʻo pehē, ʻi heʻene kalanga naʻe ʻikai te nau fie fanongo; pea ko ia, kuo nau kalanga, ka naʻe ʻikai te u fanongo,” ʻoku pehē ʻa Sihova ʻoe ngaahi kautau.
14 Zerstreun will ich sie unter alle Heidenvölker, die sie nicht kennen. Nach ihrem Abzug soll das Land so öde werden, daß niemand es zum Hin- und Herweg mehr benützt." So machten sie ein herrlich Land zur Wüste.
“Ka kuo u vilingiaʻi ʻaki ʻakinautolu ʻae ʻahiohio ki he ngaahi puleʻanga, ʻaia naʻe ʻikai te nau ʻiloʻi. Ko ia naʻe hili ange ia kuo lala ʻae fonua, pea naʻe ʻikai kei feʻaluʻaki ai ha tangata: he naʻa nau ʻai ke lala ʻaupito ʻae fonua matamatalelei.”

< Sacharja 7 >