Psalmi 73

1 Psalam. Asafov Kako je dobar Bog čestitima, Bog onima koji su čista srca!

Ta dobar je Bog Izrailju, onima koji su èista srca.

2 A meni umalo noge ne posrnuše, zamalo koraci ne okliznuše,

A noge moje umalo ne zaðoše, umalo ne popuznuše stopala moja,

3 jer zločincima zavidjeh motreći sreću grešnika.

Jer se rasrdih na bezumnike videæi kako bezbožnici dobro žive.

4 Nikakvu patnju ne snose, pretilo je tijelo njihovo.

Jer ne znaju za nevolju do same smrti, i tijelo je njihovo pretilo.

5 Ne žive u mukama smrtnika, ljudske ih nevolje ne biju.

Na poslovima èovjeèijim nema ih, i ne muèe se s drugim ljudima.

6 Stoga je oholost ogrlica vratu njihovu, a nasilje haljina koja ih pokriva.

Toga radi optoèeni su ohološæu kao ogrlicom, i obuèeni u obijest kao u stajaæe ruho.

7 Iz pretila srca izlazi opakost njihova, srca im se prelijevaju ispraznim tlapnjama.

Od debljine izbuljeno im je oko, srce puno klape.

8 Podsmjehuju se i zlobno govore, nasiljem prijete odozgo.

Potsmijevaju se, pakosno govore o nasilju, oholo govore.

9 Ustima na nebo nasrću, a jezik se njihov obara na zemlju.

Usta svoja dižu u nebo, i zemlju prolazi jezik njihov.

10 Zato moj narod za njima leti i srče obilne vode

I zato se onamo navraæaju neki iz naroda njegova, i piju vodu iz puna izvora.

11 pa veli: “Kako da dozna Bog? Spoznaje li Svevišnji?”

I govore: kako æe razabrati Bog? zar višnji zna?

12 Eto, takvi su grešnici: uvijek spokojni, bogatstvo zgrću.

Pa eto, ovi bezbožnici sreæni na svijetu umnožavaju bogatstvo.

13 Jesam li, dakle, samo ja uzalud čuvao srce čisto i u nedužnosti prao ruke

Zar dakle uzalud èistim srce svoje, i umivam bezazlenošæu ruke svoje,

14 kad sam primao udarce svaki dan i kaznu jutro za jutrom?

Dopadam rana svaki dan, i muke svako jutro?

15 Da sam kazao: “Govorit ću kao i oni”, izdao bih rod sinova tvojih.

Kad bih kazao: govoriæu kao i oni, iznevjerio bih rod sinova tvojih.

16 Promišljah tada da bih spoznao: al' mi se učini mučno u očima mojim

I tako stadoh razmišljati da bih ovo razumio; ali to bješe teško u oèima mojima.

17 sve dok ne nađoh ulaz u Božje svetinje pa prozreh kakav im je svršetak.

Dok najposlije uðoh u svetinju Božiju, i doznah kraj njihov.

18 Zaista, na klizavu stazu ti ih postavljaš, u propast ih obaraš.

Ta na klizavom mjestu postavio si ih, i bacaš ih u propast!

19 Kako učas propadoše, nestaše, užas ih izjede!

Kako zaèas propadaju, ginu, nestaje ih od nenadne strahote!

20 Kao što čovjek prezire san kad se probudi, tako ćeš, Gospode, prezreti lik im kada ustaneš.

Kao san, kad se èovjek probudi, tako probudivši ih, Gospode, u ništa obraæaš utvaru njihovu.

21 Kad mi duša bijaše ojađena, a bubrezi probodeni,

Kad kipljaše srce moje i rastrzah se u sebi,

22 bezumnik bijah bez razbora, k'o živinče pred tobom.

Tada bijah neznalica i ne razumijevah; kao živinèe bijah pred tobom.

23 Al' ću odsad uvijek biti s tobom, jer ti prihvati desnicu moju:

Ali sam svagda kod tebe, ti me držiš za desnu ruku.

24 vodit ćeš me po naumu svojem da me zatim uzmeš u slavu svoju.

Po svojoj volji vodiš me, i poslije æeš me odvesti u slavu.

25 Koga ja imam u nebu osim tebe? Kad sam s tobom, ne veselim se zemlji.

Koga imam na nebu? i s tobom nièega neæu na zemlji.

26 Malaksalo mi tijelo i srce: okrilje srca moga, i baštino moja, o Bože, dovijeka!

Èezne za tobom tijelo moje i srce moje; Bog je grad srca mojega i dio moj dovijeka.

27 Doista, propast će oni koji se udaljuju od tebe, istrebljuješ svakog tko ti se iznevjeri.

Jer evo koji otstupiše od tebe, ginu; ti istrebljavaš svakoga koji èini preljubu ostavljajuæi tebe.

28 A meni je milina biti u Božjoj blizini, imati sklonište svoje u Jahvi. Pripovijedat ću sva tvoja djela na vratima Kćeri sionske.

A meni je dobro biti blizu Boga. Na Gospoda polažem nadanje svoje, i kazivaæu sva èudesa tvoja.