Psalmi 139
1 Zborovođi. Davidov. Jahve, proničeš me svega i poznaješ,
Gospode! ti me kušaš i znaš.
2 ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ.
Ti znaš kad sjedem i kad ustanem; ti znaš pomisli moje izdaleka;
3 Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi.
Kad hodim i kad se odmaram, ti si oko mene, i sve putove moje vidiš.
4 Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve već znadeš.
Još nema rijeèi na jeziku mom, a ti, Gospode, gle, veæ sve znaš.
5 S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio.
Sastrag i sprijed ti si me zaklonio, i stavio na me ruku svoju.
6 Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio.
Èudno je za me znanje tvoje, visoko, ne mogu da ga dokuèim.
7 Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem?
Kuda bih otišao od duha tvojega, i od lica tvojega kuda bih utekao?
Da izaðem na nebo, ti si ondje. Da siðem u pakao, ondje si. (Sheol h7585)
9 Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj
Da se dignem na krilima od zore, i preselim se na kraj mora:
10 i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala.
I ondje æe me ruka tvoja voditi, i držati me desnica tvoja.
11 Reknem li: “Nek' me barem tmine zakriju i nek' me noć umjesto svjetla okruži!” -
Da reèem: da ako me mrak sakrije; ali je i noæ kao vidjelo oko mene.
12 ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost.
Ni mrak neæe zamraèiti od tebe, i noæ je svijetla kao dan: mrak je kao vidjelo.
13 Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu.
Jer si ti stvorio što je u meni, sastavio si me u utrobi matere moje.
14 Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao,
Hvalim te, što sam divno sazdan. Divna su djela tvoja, i duša moja to zna dobro.
15 kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje.
Nijedna se kost moja nije sakrila od tebe, ako i jesam sazdan tajno, otkan u dubini zemaljskoj.
16 Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.
Zametak moj vidješe oèi tvoje, u knjizi je tvojoj sve to zapisano, i dani zabilježeni, kad ih još nije bilo nijednoga.
17 Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov.
Kako su mi nedokuèljive pomisli tvoje, Bože! Kako im je velik broj!
18 Da ih brojim? Više ih je nego pijeska! Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!
Da ih brojim, više ih je nego pijeska. Kad se probudim, još sam s tobom.
19 De, istrijebi, Bože, zlotvora, krvoloci nek' odstupe od mene!
Da hoæeš, Bože, ubiti bezbožnika! Krvopije, idite od mene.
20 Jer podmuklo se bune protiv tebe, uzalud se dižu tvoji dušmani.
Oni govore ružno na tebe; uzimaju ime tvoje uzalud neprijatelji tvoji.
21 Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje? Zar da mi se ne gade protivnici tvoji?
Zar da ne mrzim na one, koji na te mrze, Gospode, i da se ne gadim na one koji ustaju na tebe?
22 Mržnjom dubokom ja ih mrzim i držim ih svojim neprijateljima.
Punom mrzošæu mrzim na njih; neprijatelji su mi.
23 Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje:
Okušaj me, Bože, i poznaj srce moje, ispitaj me, i poznaj pomisli moje.
24 pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim!
I vidi jesam li na zlu putu, i vodi me na put vjeèni.
