Psalmi 137

1 Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

By the waters of Babylon there we sat, and we wept at the thought of Zion.

2 o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

There on the poplars we hung our harps.

3 I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!”

For there our captors called for a song: our tormentors, rejoicing, saying: ‘Sing us one of the songs of Zion.’

4 Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

How can we sing the Lord’s song in the foreigner’s land?

5 Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

If I forget you, Jerusalem, may my right hand wither.

6 Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

May my tongue stick to the roof of my mouth, if I am unmindful of you, or don’t set Jerusalem above my chief joy.

7 Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: “Rušite! Srušite ga do temelja!”

Remember the Edomites, Lord, the day of Jerusalem’s fall, when they said, ‘Lay her bare, lay her bare, right down to her very foundation.’

8 Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

Babylon, despoiler, happy are those who pay you back for all you have done to us.

9 Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!

Happy are they who seize and dash your children against the rocks.