< Job 9 >

1 Job progovori i reče:
Job respondió:
2 “Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo?
“¡Sí, todo eso lo sé! Pero, ¿cómo puede alguien tener la razón delante Dios?
3 Ako bi se tkogod htio prÓeti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću.
Si quisieras discutir con Dios, éste podría hacer mil preguntas que nadie puede responder.
4 Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro?
Dios es tan sabio y poderoso que nadie podría desafiarlo y ganarle.
5 On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće.
“Dios mueve las montañas de repente; las derriba en su ira.
6 Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove.
Él sacude la tierra, haciendo temblar sus cimientos.
7 Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa, on pečatom svojim i zvijezde pečati.
Él es quien puede ordenar que el sol no salga y que las estrellas no brillen.
8 Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao.
Sólo él es quien extiende los cielos y camina sobre las olas del mar.
9 Stvorio je Medvjede i Oriona, Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu.
Él hizo las constelaciones de la Osa, de Orión, de las Pléyades y las estrellas del cielo austral.
10 Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit' ne mogu.
Él es quien hace cosas increíbles que están más allá de nuestro entendimiento, cosas maravillosas que son incontables.
11 Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam.
“Pero cuando pasa junto a mí, no lo veo; cuando camina hacia adelante, es invisible para mí.
12 Ugrabi li što, tko će mu to priječit, i tko ga pitat smije: 'Što si učinio?'
Si él quita, ¿Quién podrá impedírselo? ¿Quién va a preguntarle: ‘Qué haces’?
13 Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poniču saveznici Rahaba.
Dios no refrena su ira, y aplasta a los ayudantes de Rahab.
14 Pa kako onda da njemu odgovorim, koju riječ da protiv njega izaberem?
“Así que, ¡cuánto menos podría responder a Dios, o elegir mis palabras para discutir con él!
15 I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio.
Aunque tenga razón, no puedo responderle. Debo implorar la misericordia de mi juez.
16 A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša.
Aunque lo llamara para que viniera y él respondiera, no creo que me escuchara.
17 Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava.
“Me golpea con vientos de tormenta; me hiere una y otra vez, sin dar razón.
18 Ni časa jednoga predahnut' mi ne da, nego mene svakom gorčinom napaja!
No me da la oportunidad ni siquiera de recuperar el aliento; en cambio, llena mi vida de amargo sufrimiento.
19 Ako je na snagu - tÓa on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud?
Si de fuerza se trata, Dios es el más fuerte. Si es cuestión de justicia, entonces ¿quién fijará un tiempo para mi caso?
20 Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila.
Aunque tenga razón, mi propia boca me condenaría; aunque sea inocente, él demostraría que estoy equivocado.
21 A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao!
¡Soy inocente! No me importa lo que me pase. ¡Odio mi vida!
22 Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava.
Por eso digo: ‘A Dios le da igual. Él destruye tanto al inocente como al malvado’.
23 I bič smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih.
Cuando el desastre golpea de repente, se burla de la desesperación de los inocentes.
24 U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda?
La tierra ha sido entregada al malvado; él ciega los ojos de los jueces; y si no es él, entonces ¿quién?
25 Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.'
Los días de mi vida corren como un corredor, pasando a toda prisa sin que yo vea ninguna felicidad.
26 K'o čamci od rogoza hitro promiču, k'o orao na plijen kada se zaleti.
Pasan como veloces veleros, como el águila que se abalanza sobre su presa.
27 Kažem li: zaboravit ću jadikovku, razvedrit ću lice i veseo biti,
“Si me dijera a mí mismo: ‘Olvidaré mis quejas; dejaré de llorar y seré feliz’,
28 od mojih me muka groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim.
seguiría aterrado por todo mi sufrimiento, porque tú, Dios, no dirás que soy inocente.
29 Ako li sam grešan, tÓa čemu onda da zalud mučim sebe.
Ya que estoy condenado, ¿qué sentido tiene discutir?
30 Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio,
¡Aunque me lavara con agua pura de la montaña y me limpiara las manos con jabón,
31 u veću bi me nečist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine!
me arrojarías a un pozo de lodo de modo que hasta mis propias ropas me odiarían!
32 Nije čovjek k'o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti.
Porque Dios no es un ser mortal como yo, no puedo defenderme ni llevarlo a juicio.
33 Niti kakva suca ima među nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu,
Si hubiera un árbitro ¡que pudiera reunirnos a los dos!
34 da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši!
¡Ojalá Dios dejara de golpearme con su vara y de aterrorizarme!
35 Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima!
Entonces podría hablar sin tener miedo; pero como lo tengo, no puedo!”

< Job 9 >