Job 5

1 Ded zazivlji! Zar će ti se tko odazvat'? Kojem li se svecu misliš sad obratit'?

Zovi; hoæe li ti se ko odazvati? i komu æeš se izmeðu svetijeh obratiti?

2 Doista, budalu njegov bijes ubija, luđaka će sasvim skončat ljubomora.

Doista bezumnoga ubija gnjev, i ludoga usmræuje srdnja.

3 Bezumnika vidjeh kako korijen pušta, al' prokletstvo skoro na kuću mu pade.

Ja vidjeh bezumnika gdje se ukorijenio; ali odmah prokleh stan njegov.

4 Njegovi su sinci daleko od spasa, njih nezaštićene na Vratima tlače.

Sinovi su njegovi daleko od spasenja i satiru se na vratima a nema ko da izbavi.

5 Ljetinu njihovu pojedoše gladni, sam Bog ju je njima oteo iz usta, a žedni hlepe za njihovim dobrima.

Ljetinu njegovu jede gladni i ispred trnja kupi je, i lupež ždere blago njihovo.

6 Ne, opačina ne izbija iz zemlje, nit' nevolja iz tla može nići sama,

Jer muka ne izlazi iz praha niti nevolja iz zemlje nièe.

7 nego čovjek rađa muku i nevolju kao što let orlov teži u visinu.

Nego se èovjek raða na nevolju, kao što iskre iz ugljevlja uzlijeæu u vis.

8 Al' ja bih se ipak Bogu utekao i pred njime stvar bih svoju razložio.

Ali ja bih Boga tražio, i pred Boga bih iznio stvar svoju,

9 Nedokučiva on djela silna stvori, čudesa koja se izbrojit' ne mogu.

Koji èini stvari velike i neispitljive, divne, kojima nema broja;

10 On kišom rosi po svem licu zemljinu i vodu šalje da nam polja natapa.

Koji spušta dažd na zemlju i šalje vodu na polja;

11 Da bi ponižene visoko digao, da bi ojađene srećom obdario,

Koji podiže ponižene, i žalosne uzvišuje k spasenju;

12 redom ruši ono što lukavci smisle, što god započeli, on im izjalovi.

Koji rasipa misli lukavijeh da ruke njihove ne svrše ništa;

13 On hvata mudre u njihovu lukavstvu, naume spletkara obraća u ništa.

Koji hvata mudre u njihovu lukavstvu, i namjeru opakih obara;

14 Posred bijela dana zapadnu u tamu, pipaju u podne kao usred noći.

Danju nailaze na mrak, i u podne pipaju kao po noæi.

15 On iz njinih ralja izbavlja jadnika, iz silničkih ruku diže siromaha.

On izbavlja ubogoga od maèa, od usta njihovijeh i od ruke silnoga.

16 Tako se pokaže nada nevoljniku, i nepravda mora zatvoriti usta.

Tako ima nadanja siromahu, a zloæa zatiskuje usta svoja.

17 Da, blago čovjeku koga Bog odbaci! Stoga ti ne prezri karanje Svesilnog!

Gle, blago èovjeku koga Bog kara; i zato ne odbacuj karanja svemoguæega.

18 On ranjava, ali i ranu povija, udara i svojom zacjeljuje rukom.

Jer on zadaje rane, i zavija; on udara, i ruke njegove iscjeljuju.

19 Iz šest će nevolja tebe izbaviti, ni u sedmoj zlo te dotaknuti neće.

Iz šest nevolja izbaviæe te; ni u sedmoj neæe te se zlo dotaæi.

20 U gladi, od smrti on će te spasiti, a u ratu, oštru će te otet maču.

U gladi izbaviæe te od smrti i u ratu od maèa.

21 Biču zla jezika uklonit će tebe, ispred otimača bez straha ćeš biti.

Kad jezik šiba, biæeš sakriven, niti æeš se bojati pustoši kad doðe.

22 Suši i studeni ti ćeš se smijati i od divljih zvijeri strahovati nećeš.

Smijaæeš se pustoši i gladi, niti æeš se bojati zvijerja zemaljskoga.

23 Sklopit' ti ćeš savez s kamenjem na njivi, zvjerad divlja s tobom u miru će biti.

Jer æeš s kamenjem poljskim biti u vjeri, i zvijerje æe poljsko biti u miru s tobom.

24 U šatoru svome mir ćeš uživati, dom svoj kad pohodiš netaknut će stajat.

I vidjeæeš da je mir u šatoru tvom, kuæiæeš kuæu svoju i neæeš se prevariti.

25 Koljeno ćeš svoje gledat' gdje se množi i potomstvo gdje ti kao trava raste.

Vidjeæeš kako æe ti se umnožiti sjeme tvoje, i porod æe tvoj biti kao trava na zemlji.

26 U grob ti ćeš leći kada budeš zreo, kao što se žito snosi kad dozori.

Star æeš otiæi u grob kao što se žito snosi u stog u svoje vrijeme.

27 Sve motrismo ovo: istina je živa! zato sve za dobro svoje ti poslušaj.”

Eto, razgledasmo to, tako je; poslušaj i razumij.