Job 16

1 Job progovori i reče:

Respondens autem Job, dixit:

2 “Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci!

Audivi frequenter talia: consolatores onerosi omnes vos estis.

3 Ima li kraja tim riječima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš?

Numquid habebunt finem verba ventosa? aut aliquid tibi molestum est, si loquaris?

4 I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom;

Poteram et ego similia vestri loqui, atque utinam esset anima vestra pro anima mea: consolarer et ego vos sermonibus, et moverem caput meum super vos;

5 i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih žalio trud svojih usana.

roborarem vos ore meo, et moverem labia mea, quasi parcens vobis.

6 Al' ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar će me minuti?

Sed quid agam? Si locutus fuero, non quiescet dolor meus, et si tacuero, non recedet a me.

7 Zlopakost me sada shrvala posvema, čitava se rulja oborila na me.

Nunc autem oppressit me dolor meus, et in nihilum redacti sunt omnes artus mei.

8 Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama.

Rugæ meæ testimonium dicunt contra me, et suscitatur falsiloquus adversus faciem meam, contradicens mihi.

9 Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima,

Collegit furorem suum in me, et comminans mihi, infremuit contra me dentibus suis: hostis meus terribilibus oculis me intuitus est.

10 prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju, u čoporu svi tad navaljuju na me.

Aperuerunt super me ora sua, et exprobrantes percusserunt maxillam meam: satiati sunt pœnis meis.

11 Da, zloćudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izručio.

Conclusit me Deus apud iniquum, et manibus impiorum me tradidit.

12 Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio.

Ego ille quondam opulentus, repente contritus sum: tenuit cervicem meam, confregit me, et posuit me sibi quasi in signum.

13 Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuči zemlju žednu natopi.

Circumdedit me lanceis suis; convulneravit lumbos meos: non pepercit, et effudit in terra viscera mea.

14 Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasrće na mene.

Concidit me vulnere super vulnus: irruit in me quasi gigas.

15 Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu.

Saccum consui super cutem meam, et operui cinere carnem meam.

16 Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala.

Facies mea intumuit a fletu, et palpebræ meæ caligaverunt.

17 A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista.

Hæc passus sum absque iniquitate manus meæ, cum haberem mundas ad Deum preces.

18 O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da počine.

Terra, ne operias sanguinem meum, neque inveniat in te locum latendi clamor meus:

19 Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj.

ecce enim in cælo testis meus, et conscius meus in excelsis.

20 Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju:

Verbosi amici mei: ad Deum stillat oculus meus:

21 o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega.

atque utinam sic judicaretur vir cum Deo, quomodo judicatur filius hominis cum collega suo.

22 No životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti.

Ecce enim breves anni transeunt, et semitam per quam non revertar ambulo.