Job 10

1 Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.

Dodijao je duši mojoj život moj; pustiæu od sebe tužnjavu svoju, govoriæu u jadu duše svoje.

2 Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš.

Reæi æu Bogu: nemoj me osuditi; kaži mi zašto se preš sa mnom.

3 TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih?

Je li ti milo da èiniš silu, da odbacuješ djelo ruku svojih i savjet bezbožnièki obasjavaš?

4 Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi?

Jesu li u tebe oèi tjelesne? vidiš li kao što vidi èovjek?

5 Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine?

Jesu li dani tvoji kao dani èovjeèji, i godine tvoje kao vijek ljudski,

6 Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti,

Te istražuješ moje bezakonje i za grijeh moj razbiraš?

7 kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu?

Ti znaš da nijesam kriv, i nema nikoga ko bi izbavio iz tvoje ruke.

8 Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš!

Tvoje su me ruke stvorile i naèinile, i ti me otsvuda potireš.

9 Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti.

Opomeni se da si me kao od kala naèinio, i opet æeš me u prah obratiti.

10 Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam?

Nijesi li me kao mlijeko slio i kao sir usirio me?

11 Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama.

Navukao si na me kožu i meso, i kostima i žilama spleo si me.

12 S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom.

Životom i milošæu darivao si me; i staranje tvoje èuvalo je duh moj.

13 Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera:

I sakrio si to u srcu svojem; ali znam da je u tebe.

14 da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.

Ako sam zgriješio, opazio si me, i nijesi me oprostio bezakonja mojega.

15 Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen!

Ako sam skrivio, teško meni! ako li sam prav, ne mogu podignuti glave, pun sramote i videæi muku svoju.

16 Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni,

I ako se podigne, goniš me kao lav, i opet èiniš èudesa na meni.

17 optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš.

Ponavljaš svjedoèanstva svoja protiv mene, i umnožavaš gnjev svoj na me; vojske jedna za drugom izlaze na me.

18 Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,

Zašto si me izvadio iz utrobe? o da umrijeh! da me ni oko ne vidje!

19 bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili.

Bio bih kao da nigda nijesam bio; iz utrobe u grob bio bih odnesen.

20 Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim

Nije li malo dana mojih? prestani dakle i okani me se da se malo oporavim,

21 prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,

Prije nego otidem odakle se neæu vratiti, u zemlju tamnu i u sjen smrtni,

22 u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj.”

U zemlju tamnu kao mrak i u sjen smrtni, gdje nema promjene i gdje je vidjelo kao tama.